Sile neke bizarne i slabe
teže naći izgubljeni ključ,
iz srca mi greške vabe
kao da je ono malen struč
mlada proljetnoga cvijeća.
Ali za te, prijatelju dragi,
uvijek tinja, plamti svijeća,
to je trajni spomen blagi
što ga nikad ne zaboravlja
moje tijelo, sve što mene čini,
jer te dušom ne zapostavlja,
niti, kao uvijek, ljubav hini.
Jer zbog tebe volim ljude,
ljubim Boga bolje, blisko,
mada često sanjam sprude
na kojima tlo je sklisko.
Znaš me, ne moram ti reći,
neku vrst slobode sanjam
kojom želim brzo prijeći
k srži Boga da se klanjam.
Često ometači dižu brade,
jer sam smetnja svojim likom
pa izmišljaju i dodatne parade
kada ne može se reći krikom,
mada zvučnost im ne fali.
Odlazim u druge sfere
jer sam gluhi nijemak mali,
skrećem s teme u afere.
Kažu kriva moja plemenitost,
kriva duševna mi tempera
koja preskače vremenitost,
stari nervi kojih nema zera.
Znaj za radost i mir s Kristom
jer to jače je od svake noći;
za nas plamtim snagom istom,
bilo gdje da moram poći.
21.12.2023. 02:36
No comments:
Post a Comment
just do it