Veo

 

Violina jednoga trenutka,

ovisna o sljedećemu času,

žanje život, pije ga iz vrutka

da napoji moždanu si masu.

Jedan most, u daljini jedan most,

nikada dohvatljiv, kao veo lijep,

uvijek nosi hranu nade i uz post

uvijek daje za te note srca krijep.

Srce je također zaboravljivo,

al' se prizora tog uvijek sjeti,

mada sasvim nepopravljivo;

to mu okus koji miri i osjeti.

Ta, nešto mora valjati u svemu,

u tom neboderu koji nema građe

niti za to da bi izdržao tremu

kada sebi sjenovito mjesto nađe.

Nemoj nikom reći da sam teška

jer svi imaju pred sobom osmijeh lak.

Ne pitaj me, ne znam zašto, je li greška

il' se tremor drži kao neki ona mosta znak.

27.12.2023. 23:23