Neću te još niti zagrliti,
ti ćeš već učiniti mi čudo.
Ruke moje k tebi će pohrliti
kao treperenje jako, ludo
svih leptirića iz utrobe, iz grudi.
Da izgubit ću se, to već znam
jer već dugo duša uvis žudi.
Često juri ove jedrilice pram,
tako silno da i prebrzo poskoči
kao da će sva se prevrnuti.
Duh joj tada proročanstvo sroči,
al' ga srce ne može ni čuti.
Jedrilica ova kao jasle tvoje,
ne znam tko je veće dijete:
ti što brineš za nas obadvoje
ili ja što imam noći spete.
I ne tražim tada, i ne molim
da mi otvaraš emocije i zid;
znaš da sve te više volim,
znam da otvaraš mi srca vid.
Ispred tebe duša mi je slaba
jer tvoj silazak je bolna kota,
prvi susret već je tvrda graba
kao uvijek izgubljena prava nota.
Prizor za nas, ljude je ljepota,
i za mene to je ono isto pitanje;
patio si već početkom svojega života,
ali donio si cijelom svijetu svitanje.
22.12.2023. 17:18
No comments:
Post a Comment
just do it