Teško
se uživjeti u nečije patnje i boli, nemoguće za sve one koji
takvih težih iskustava još nemaju. Katolička Crkva u svojoj
otajstvenoj mudrosti spoznala je po svojim mukama i patnjama, ne samo
moguće Isusove boli, već i šturo naznačene informacije o mogućim
osjećajima Blažene Djevice Marije u evanđeoskim izvještajima o
Radosnoj vijesti Isusa Krista. Tako nastade i pobožnost Sedam
žalosti Majke Božje i molitva Krunice sedam žalosti Marijinih.
Mnogi
vjernici katolici i kršćani rado posvećuju i prikazuju sve svoje
muke i boli za spasenje svijeta, za duše u čistilištu, za pojedine
opće nakane i nakane osobne prirode.
Nakon
promatranja Križa Kristova, Katolička Crkva nam predočuje i naše
križeve, križeve svih svetih i svih nas koji činimo tijelo
Kristovo u povijesti, to jest samu Crkvu.
Veliki
teolog i mučenik za Krista sveti Pavao i sam doživljava u svjetlu
vjere duboka značenja otajstava kršćanske vjeroispovijesti.
„Radujem
se sada dok trpim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje
mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.” Kol
1,24
Ono
što nedostaje savršenom Isusu Kristu jesu upravo naši križevi jer
samo kroz promatranje Isusova Križa mi možemo nositi naše nedaće
s radošću i nadom u blaženo uskrsnuće.
PRVA
ŽALOST: Prikazanje Isusa u Hramu i Šimunovo proročanstvo
„Šimunovo
proroštvo
Živio
tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i
bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na
njemu. 26 Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok
ne vidi Pomazanika Gospodnjega. 27 Ponukan od Duha, dođe u
Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu
propisuje Zakon, 28 primi ga on u naručje, blagoslovi Boga
i reče:
29 »Sad otpuštaš slugu svojega,
Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
30 Ta
vidješe oči moje
spasenje
tvoje,
31 koje
si pripravio
pred
licem svih naroda:
32 svjetlost na
prosvjetljenje naroda,
slavu puka
svoga izraelskoga.«
33 Otac njegov i majka divili se
što se to o njemu govori. 34 Šimun ih blagoslovi i reče
Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i
uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan – 35 a i
tebi će samoj mač probosti dušu – da se razotkriju namisli
mnogih srdaca!«.” Lk
2,25-35
Bol
je probila Marijino srce kada je, nakon pohvale mladoga Boga, Šimun
prorokovao nad Njim, iznenada progovorivši o maču koji će probosti
Marijinu dušu. U tom času Marija je zasigurno protrnula, mada su
njezina razmišljanja i slutnje što ih je prebirala u srcu svome već
davale spoznaju bojazni i predosjećaja. Mač koji je imao probosti
njezinu dušu već je bio mač toga trenutka kada je samo čula o
budućoj patnji svoga malenoga Isusa kojega je prikazala Bogu prema
tadašnjem židovskom Zakonu: svako prvorođeno muško dijete
posvetiti se moralo Bogu, ma što god bilo poslije s tim djetetom.
Marija
je već prije
rođenja Isusa Krista posvetila
sebe i svoj život isključivo
Bogu kojega je ljubila i poznavala, a za sobom je povela i pravednika
Josipa kojemu je Bog odredio biti zemaljskim ocem svoga Sina. Josip
je uvijek bio dragovoljno Mariji pri ruci i vjerojatno je i njega
pogodilo Šimunovo proročanstvo.
Sada,
kada je starac Šimun jasno i glasno izrekao svoje riječi, više se
nije moglo samo slutiti i pretpostavljati kakav će biti život
Isusov. Šimunove riječi su dale definitivnu, završnu potvrdu one
stare mudrosti po kojoj niti jedan čovjek nije bez grijeha i niti
jedan čovjek nije savršeni pravednik, a što je čovjek bolji u
duši, to više trpi.
Marija
je jedina zaista sigurno znala kako je to biti majkom samoga Božjega
Sina i kako je to znati da je Djetešce Svetac Izraelov pa je samo
ona mogla doživjeti supatnju Isusovu od samoga početka. No, Isusa
je tek bilo potrebno odgojiti i Marija se sigurno osjećala ipak
sasvim usamljenom u svojoj jedinstvenoj boli.
Kako
da podijeli suze i žalost s bilo kime? Mogla je jedino zazivati i
moliti Boga na nebesima što je vjerojatno i činila da bi bila
uspješna u životnim mukama i radostima.
DRUGA
ŽALOST: Bijeg u Egipat
„Bijeg
u Egipat
A
pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu:
»Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i
ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga
pogubi.« 14 On ustane, uzme noću dijete i majku njegovu
te krene u Egipat. 15 I osta ondje do Herodova skončanja –
da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz
Egipta dozvah Sina svoga.” Mt
2,13-16
Marija
je poznavala Pisma i, mada se mogla nadati da će spasiti Isusa od
Herodova progona, to nije moglo previše ublažiti strah koji se
možda javljao na svaki šušanj ili na svaki bljesak u noći. Samo
bježanje bilo je već dovoljno da uznemiri mladu Majku i, onako
uzbuđena od iznenadnih stresova te u hitnji za spas Djeteta,
doživljava ono proročanstvo o maču koji će joj probosti dušu.
Možda su je već pratili i krici mnogih majki čiju djecu je Herod
naložio ubiti u potrazi za Mesijom o kome je čuo. Taj mač boli
možda je mogla preživjeti da nije trajao za čitavo vrijeme dok su
žurili ka Egiptu. Sva iscrpljena,
Marija se opet sva predaje u volju Boga.
Kako
to već sada može biti, možda je dostigla i promišljati u svome
srcu, da toliko mučno progonstvo počinje već sada, dok je Dijete
tako mlado, tek rođeno. Tješila ju jedino nada da će se jednoga
dana vratiti iz Egipta, po riječima anđela Gospodnjeg, i da će
život male svete obitelji krenuti mirnijim tokovima. No, znala je:
otkrivaju se strašne namisli mnogih srdaca. Što će tek biti kad
Isus prohoda, kad progovori? Molila je Boga za svojega Sina i
predavala se u Njegove ruke. Možda je jednim dahom do nje stigla i
pomisao kako je Božji Sin uz nju, jednako kao što je ona uz Njega,
vjerojatno još i puno više. Tako razdvojena između sigurnosti
svoje vjere i iskustva progona, putovala je s Isusom od samoga
početka.
TREĆA
ŽALOST: Traženje Isusa u Hramu
„Isus
među učiteljima
Njegovi
su roditelji svake godine o blagdanu Pashe išli u Jeruzalem. 42 Kad
mu bijaše dvanaest godina, uziđoše po običaju blagdanskom. 43 Kad
su minuli ti dani, vraćahu se oni, a dječak Isus osta u Jeruzalemu,
a da nisu znali njegovi roditelji. 44 Uvjereni da je među
suputnicima, odoše dan hoda, a onda ga stanu tražiti među rodbinom
i znancima. 45 I kad ga ne nađu, vrate se u Jeruzalem
tražeći ga.
46 Nakon tri dana nađoše ga u Hramu gdje
sjedi posred učiteljâ, sluša ih i pita. 47 Svi koji ga
slušahu bijahu zaneseni razumnošću i odgovorima njegovim. 48 Kad
ga ugledaše, zapanjiše se, a majka mu njegova reče: »Sinko, zašto
si nam to učinio? Gle, otac tvoj i ja žalosni smo te tražili.« 49 A
on im reče: »Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u
onome što je Oca mojega?« 50 Oni ne razumješe riječi
koju im reče.” Lk
2,41-50
Isus
je uz Mariju napredovao u dobi i mudrosti. Govorio je i odgovarao
razumno i jedinstveno na pitanja jeruzalemskih učitelja. No, Majka
Marija još do tada nije doživjela takve razgovore i govore Isusove.
Za nju je Isus bio njezina odgovornost i majčinska skrb. Velika je
nevolja kad se tako odgovoran posao kao što je podizanje Sina
Božjega ne odvija kako Majka očekuje. Težak je mač straha za
njezino Dijete opet parao Marijinu dušu. U brizi za Isusa vjerojatno
nije puno razmišljala o svemu već je samo gledala kroz suze da Ga
nekako pronađe, prestrašena još uvijek od onoga Herodova progona:
pomišljala je da Mu se nešto strašno dogodilo kako samo Majka može
pomisliti za svoje Dijete.
Kakvo
olakšanje kad su Marija i Josip pronašli Isusa nepovrijeđenog u
Hramu kako mirno razgovara s učiteljima i odgovara na pitanja. Od
silnog olakšanja Marija se nije niti sjetila odmah zadiviti svome
Sinu već Ga je, kao prvo, ukorila. Evanđelisti izvješćuju da
Mariji i Josipu nisu bile jasne Isusove riječi kada je odgovorio da
nije bilo potrebe strahovati već da su morali znati da se nalazi u
Kući Oca svoga. To nerazumijevanje je vjerojatno prošlo nakon prvih
trenutaka našašća Isusova.
Poslije
je Marija imala vremena prebirati što joj je Sin rekao, a Isus je
upravo prvi puta izjavio da Mu je Bog na nebesima Otac i da Mu je
poslanje da s dvanaest godina kao punoljetan učitelj bude među
učiteljima i pismoznancima kad je već u Jeruzalemu.
Marijo
sveta, Sin tvoj se odvaja od tebe i odlazi za svojim poslanjem.
Pripravi se i moli Boga jer, kako ti je opet mač probio dušu, sve
je izgledalo da neće završiti na tome, da Isus neće mirno
podučavati čitav život.
ČETVRTA
ŽALOST: Susret sa Sinom na križnom putu
„Križni
put
Kad
ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja
i stave na nj križ da ga nosi za Isusom.
27 Za njim je
išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i
naricale za njim. 28 Isus se okrenu prema njima pa im reče:
»Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom
i nad djecom svojom. 29 Jer evo idu dani kad će se
govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama
koje ne dojiše.’ 30 Tad
će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima:
‘Pokrijte nas!’ 31 Jer
ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?«.”
Lk
23,26-31
Marija
je Isusu, Gospodinu sigurno bila veliki poticaj i ohrabrenje na
Njegovom križnom putu jer zajedno su taj put proživljavali, bili su
sjedinjeni, povjeravali svoja srca jedno drugome. Gospodin je vršio
svoje sinovsko i mesijansko poslanje, namisli okorjelih srdaca su se
otkrivale sve žešće i sve grublje, a ti si, Marijo, vršila svoje
majčinsko poslanje.
Jednom
prilikom je Gospodin rekao mnoštvu, pitajući se hoće li, kada se
vrati o svojoj Paruziji na zemlju, naći vjere na tom zemaljskom
svijetu,
među
ljudima za koje umire da bi ih spasio, u čovječanstvu za koje će
odraditi najveći dio posla oko njihova spasenja i tražiti samo
jedno: zrno vjere.
A
ti si, Marijo, imala vjeru neizmjerno veliku, veću od sebe same; ti
si postala najhumanija institucija što će je svijet ikada vidjeti;
ti si izrodila toliko mudrih i poniznih svetaca; ti si postala
djeliteljica svoga Sina svim ljudima, postala si dio mesijanskog
poslanja, i ne samo to: ti daješ priliku svim ljudima da postanu to
isto, ti pomažeš Bogu i pomažeš ljudima, veza si majčinska i
sinovska.
Jer,
mačevi koji su do sada probadali tvoju dušu, zabijali se u tvoje
srce, ravni su mukama Tvoga i Božjega Sina, ti, zaručnice Duha
Svetoga, kćeri Sionska, Majko Svetca čitava čovječanstva, blažena
bila u vijeke.
Ti
si ona koja radi najviše upravo na tome da se vjera probudi u
ljudima na njihov spas, radiš na svakom srcu da se obrati, neumorno
zagovaraš i dovodiš Sinu svakoga za koga postoji makar najsitnija
nada da će se obratiti Gospodinu.
Ti,
Marijo koja si stvorenje Božje kao i svi mi, znaš najbolje iz
kakvih ponora se može čovjek izvući i uzdići uz tvoj zagovor kod
Isusa, Gospodina.
PETA
ŽALOST: Razapinjanje i smrt Isusa Krista
„Majka
Isusova – majka učenika
(Mt
27, 55–56; Mk 15, 40–41; Lk 23, 49)
Uz križ su Isusov
stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i
Marija Magdalena. 26 Kad Isus vidje majku i kraj nje
učenika kojega je ljubio, reče majci: »Ženo! Evo ti sina!« Zatim
reče učeniku: »Evo ti majke!« 27 I od toga časa uze je
učenik k sebi.
28
Isusova
smrt
(Mt
27, 45–54; Mk 15, 33–39; Lk 23, 44–48)
Nakon toga, kako je
Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: »Žedan
sam.« 29 A
ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku
spužvu natopljenu octom pa
je primakoše njegovim ustima.
30 Čim Isus uze ocat, reče:
»Dovršeno je!« I prignuvši glavu, preda duh.” Iv
19,25-30
Mi,
koji ne znamo niti približno što je raspeće i što znači umrijeti
za prijatelje okrutnom smrću, predati se dragovoljno u ruke
podivljaloga mnoštva i vojnika; mi, koji ne znamo kakav nam je spas
došao s Gospodinom
Isusom i tako Mu svakodnevno priređujemo muke paklene;
mi,
okorjelih srdaca i tvrdih šija, koji nismo svjesni kakva si zla
činimo, i sebi, i drugima, nismo dozrijeli shvatiti kakav je užas
zahvatio Mariju uslijed Muke Isusove.
Marija
se nije mogla odreći proročanskog šimunovskog mača koji će joj
probadati srce i dušu.
Ti
se, Marijo, ne možeš odreći mačeva koje ti mi zabijamo svojim
grijesima što ih je tvoj Sin tako milosrdno otkupio i još nas
zagovaraš kod Sina da se obratimo. Dobro znaš da bez tebe nismo u
stanju načiniti niti jedan korak u svetost, da bez tvoga majčinskog
zagovora nama nikada ne bi bilo vjere, obraćenja, nade, da se među
nama nikada ne bi rađala duhovnost i ljubav za Boga jer ti nam tu
ljubav za svoga Sina komuniciraš u svakoj prilici, u zgodna i u
nezgodna vremena, upravo
po toj smrti tvoga Sina na križu, po Muci Njegovoj uz koju si
prionula i učiš nas da prionemo s ljubavlju za križ Kristov.
Tvoje
poslanje je vječno, to je Isusovo poslanje Majke Crkve Isusove prema
apostolima i sljedbenicima i poslanje mnogih tražilaca prema Križu,
prema tebi koja nam Isusa daješ u izobilju, koliko god Ga možemo
primiti.
Klanjamo
se Tebi i blagoslivljamo Tebe, Isuse, jer si po svome svetom križu
svijet otkupio od grijeha i smrti.
ŠESTA
ŽALOST: Skidanje Isusova tijela s križa
„Isusov
ukop
(Mt
27, 57–61; Lk 23, 50–56; Iv 19, 38–42)
A uvečer, budući
da je bila Priprava, to jest predvečerje subote, 43 dođe
Josip iz Arimateje, ugledan vijećnik, koji također iščekivaše
kraljevstvo Božje: odvaži se, uđe k Pilatu i zaiska tijelo
Isusovo. 44 Pilat se začudi da je već umro pa dozva
satnika i upita ga je li odavna umro. 45 Kad sazna od
satnika, darova Josipu tijelo. 46 Josip kupi platno, skine
tijelo i zavije ga u platno te položi u grob koji bijaše izduben iz
stijene. I dokotrlja kamen na grobna vrata.
47 A Marija
Magdalena i Marija Josipova promatrahu kamo ga polažu.” Mk
15,42-47
Majko
uplakana!
Majko
Prežalosna!
Zbog
suza kojima si umivala Rane Isusa položenoga u tvoje majčinsko
krilo te zbog Tvojih Majčinskih i krvavih suza koje liješ nad
čitavim grešnim čovječanstvom koje se nalazi pred propašću,
molimo te, spasi duše od vječne osude, spasi trpeće duše u
čistilištu, spasi ugroženu mladež i naše obitelji.
Za
utjehu tvojem napaćenom srcu i za otiranje tvojih suza, prikazujemo
ti, Marijo, naša srca, naše patnje, žrtve, suze i molitve i čitav
naš život kao žrtvu ljubavi za spas izgubljenih duša.
Tebi,
sveta Majko, uzdižemo srca svoja
da
bismo suosjećali u žalostima tvojim.
Zdravo,
Marijo, milosti puna,
Gospodin
s tobom.
Blagoslovljena
ti među ženama
i
blagoslovljen Plod utrobe tvoje, Isus.
Sveta
Marijo, Majko Božja,
moli
za nas grešnike
sada
i na času smrti naše.
Amen!
U
čast prolivenih suza Majke Božje.
SEDMA
ŽALOST: Polaganje Isusa u Grob
„Ukop
Isusov
(Mt
27, 56–61; Mk 15, 42–47; Lk 23, 50–56)
Nakon toga Josip iz
Arimateje, koji je – kriomice, u strahu od Židova – bio učenik
Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu
Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. 39 A dođe i
Nikodem – koji je ono prije bio došao Isusu noću – i donese sa
sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. 40 Uzmu dakle
tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova
običaj za ukop.
41 A na mjestu gdje je Isus bio raspet
bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše
položen. 42 Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob
bijaše blizu, polože Isusa.” Iv 19,38-42
Majko
Spasenja našega!
Majko
Prežalosna!
Zbog
boli rastanka s Isusom položenim u grob izmoli nam milost da u nama
umru sve zle sklonosti i navezanosti na grijeh. Da bismo po Kristu i
s Kristom živjeli u svetosti i ljubavi na slavu Božju i radi
spasenja duša, a nakon smrti zadobili život vječni.
Tebi,
sveta Majko, uzdižemo srca svoja
da
bismo suosjećali u žalostima Tvojim.
1
x Očenaš
7
x Zdravomarijo
u
čast prolivenih suza Majke Božje.
Molitva
Majko,
koja si strašno trpjela, utječemo se tebi, našem utočištu i
zaklonu.
Zagovornice
naša, prikazujemo ti Crkvu, zagovaraj za nju u trenutcima kušnje
kojima je neprestano izložena:
kada
ju obuzima sumnja tvojih vjernika, osobito onih koje si izabrala kao
posebice ljubljene, kada maha uzimaju progoni kršćana u različitim
dijelovima svijeta i kada slabi naša vjera. 14.09.2021. 23:26
Majko
Božja Mučenika, tvoje je srce ranjeno u oceanu žalosti: usrdno te
molim da zbog suza koje si prolila u trenutcima velikih patnji,
izmoliš za mene i sve grešnike da zadobijemo istinsku poniznost.
Prežalosno
i Bezgrešno Srce Marijino, moli za nas!
