Samo Bogu svom se klanjaj

"Isus mu odgovori: »Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu,
i njemu jedinomu služi!« (Lk 4,8)".


Ezekiel pred slavom Gospodnjom, a Savao pred ukazanjem Krista uskrsloga padaju na zemlju kao pokošeni.

"Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Gospodnja. Vidjeh, padoh ničice i čuh glas koji mi govoraše (Ez 1,28)".

"Kad se putujući približi Damasku, iznenada ga obasja svjetlost s neba. 4Sruši se na zemlju i začu glas što mu govoraše: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« (Dj 9,3-4)".


Ako je izuzetak da čovjek Boga sretne tako u izravnom iskustvu, posve je prirodno da on u svemiru i tijekom svoga života prepoznaje prisutnost i djelovanje Boga, Njegove slave i Njegove svetosti ( Dufour, str. 420).


Klanjanje je izraz, spontan i svjestan, nametnut i htjet, željen u isti mah, složenog odaziva čovjeka koga je zahvatila Božja blizina: čovjek biva tada oštrovidno svjestan svoje beznačajnosti i svoga grijeha: 
- smeteno šuti:
"Posljednji Jobov odgovor
A Job ovako odgovori Gospodinu:
2»Ja znadem, moć je tvoja bezgranična:
što god naumiš, to izvesti možeš.
3Tko je taj koji riječima bezumnim
zamračuje božanski promisao?
Govorah stoga, ali ne razumjeh,
o čudesima meni neshvatljivim.
4O, poslušaj me, pusti me da zborim:
ja ću te pitat’, a ti me pouči.
5Po čuvenju tek poznavah te dosad,
ali sada te oči moje vidješe.
6Sve riječi svoje zato ja poričem
i kajem se u prahu i pepelu.« (Job 42,1-6);

- klanja se dršćući:
"Po velikoj dobroti tvojoj
unići ću u dom tvoj;
past ću ničice pred svetim domom tvojim,
Gospodine, prepun poštovanja (Ps 5,8).",

- i zahvaljujući:
"Duboko se naklonim i štovanje Gospodinu iskažem te blagoslovim Gospodina, Boga gopodara moga, koji me vodio pravim putem da uzmem kćer brata moga gospodara njegovu sinu (Post 24,48);

- svim je svojim bićem kliktavo smjeran:
"Poziv na Božju hvalu Dođite, kličimo Jahvi,
uzvikujmo Hridi, spasitelju svome!
2Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

3Jer velik je Gospodin, Bog naš,
Kralj veliki nad svim bogovima.
4U njegovoj su ruci zemaljske dubine,
njegovi su vrhunci planina.
5Njegovo je more, on ga je stvorio,
i kopno koje načiniše ruke njegove.

6Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori! (Ps 95,1-6)".


Budući da taj odaziv vjere zapravo obuzima svekoliko biće, on izbija u vanjske geste, i jedva da ima pravoga klanjanja, a da tijelo na neki način ne izrazi Gospodinovo vrhovništvo nad svojim stvorenjem i ne iskaže smjernost stvora koji je potreban i koji pristaje.



Bogoslužje kliče Bogu trostruko "Svet", Krista proglašava "jedinim Svetim"; ono svetkuje svece. Govorimo i o svetim Evanđeljima, svetom tjednu, a i sami smo pozvani da postanemo sveti. Stoga se čini da je svetost neka složena stvarnost koja je u vezi s misterijem Boga, ali i s bogoštovljem i moralom; uključuje u sebi pojmove svetog i čistog, ali ih i nadilazi. Kao da je pridržana samo Bogu, nepristupna, ali neprekidno se pripisuje stvorovima.
Riječ "svetost" usmjeruje nas prema ideji odvajanja od profanoga; svete su stvari one koje se ne dotiču ili kojima se ne približava, izuzevši pod stanovitim uvjetima obredne čistoće. Bremenite su dinamizmom, misterijem i veličajnošću u kojoj se može nazrijeti nešto nadnaravno; stoga pobuđuju pomiješani osjećaj groze i privlačnosti kojim čovjek biva svjestan svoje malenosti pred tim očitovanjima veličanstvenoga.

Biblija sadrži objavu Boga samoga i definira svetost u njenu izvoru, u Bogu od koga dolazi svaka svetost. Ta izvedena svetost jest ponajprije nešto vanjsko osobama, mjestima i predmetima koje čini "svetima".
Stvarnom i nutarnjom svetost postaje tek darom Duha Svetoga kada se Ljubav, Bog sam saopći, pobjeđujući grijeh koji je priječio zračenje Njegove svetosti:

"Straha u ljubavi nema,
nego savršena ljubav izgoni strah;
jer strah je muka
i tko se boji, nije savršen u ljubavi (1 Iv 4,18)".

Božja je svetost nedostupna čovjeku. Da bi je čovjek prepoznao, potrebno je da Bog posveti sebe, da se pokaže svetim, očitujući svoju slavu. Stvaranje, teofanije, kušnje, kazne i nesreće, ali i čudesna zaštita i nenadana izbavljenja - sve to otkriva u kojem je smislu Bog svet:

"Ovako govori Gospodin Bog: »A kad skupim sav  dom Izraelov između narodâ po kojima su razasuti, očitovat ću u njima svoju svetost pred očima narodâ. I nastanit će se u svojoj zemlji što je dadoh sluzi svome Jakovu (Ez 28,25)".

Budući da se neprekidno očituje čovjeku, svome narodu (veličanstvene teofanije na Sinaju u Izl 19,3-20), ona se javlja kao zastrašujuća i tajanstvena moć koja može uništiti sve što joj se primakne ili blagosloviti one koji Boga primaju, svetost se nikako ne svodi na odvojenost ili transcendenciju: ona uključuje sve bogatstvo i sav život što ga Bog posjeduje, svu Njegovu moć i dobrotu (Dufour, str. 1314).
Ona nije pridjevak Bogu poput drugih pridjeva, ona je obilježje Boga samoga.
Bog sebi pridržava mjesta, osobe, predmete, vremena i sve Mu je to posvećeno utvrđenim obredima pa samim tim zabranjeno za svjetovne upotrebe.
Sve su te stvari svete, ali one to mogu biti u različitoj mjeri, već prema svezi koja ih povezuje s Bogom. Svetost tih osoba i tih posvećenih predmeta nije iste naravi kao Božja svetost već je plod slobodne Božje odluke, u skladu s Njegovim zakonom, u skladu s obredima što ih je On utvrdio. Potrebno je razlikovati istinsku svetost koja je svojstvena Bogu i svetost kojom su neke osobe ili predmeti izuzeti iz svjetovnoga te postavljeni u neko srednje stanje koje istodobno zastire i očituje Božju svetost.

Sveti Sluga Božji, Krist, podnijevši smrt, mada je Tvorac života, jest u najvišem smislu Svetac (Dj 3,14 sl) i Njegova je svtost drukčijega reda nego ona sasvim relativna svetost svetih starozavjetnih likova; ona je svetost Boga koja ima ista duhovna svojstva, ista čudesna očitovanja, istu otajstvenu dubinu, poznato od prije. Iz te svetosti Isus ljubi svoje dotle da im daje svoju slavu, primljenu od Oca, i da se za njih žrtvuje; Krist se upravo tako pokazuje svetim:

"I za njih posvećujem samog sebe
da i oni budu posvećeni u istini.
20Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
21da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
22I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno –
23ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
24Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta (Iv 17,19-24)".

Kristova žrtva vjernike posvećuje istinom dajući im istinsku svetost.
Kršćani su dionici u životu Krista uskrsloga, po vjeri i krštenju kojim oni dobivaju pomazanje koje dolazi od Svetoga; oni su sveti u Kristu, po prisutnosti Duha Svetoga u njima jer oni su kršteni Duhom Svetim.
Vidi i usporedi: 1 Kor 1,30;  Ef 5,26;  1 Iv 2,20;  1Kor 1,2;  Fil 1,1;  1 Kor 3,16sl;  Ef 2,22; Lk 3,16//;  Dj 1,5;  Dj 11,16.

Djelovanje Duha Svetoga u Crkvi razlikuje se od djelovanja Duha Božjega u Starom zavjetu: širina i sveobuhvatnost Njegova izljeva znače da su se, poslije Kristova uskrsnuća, ispunila mesijanska vremena (Dj2,16-38). Dolazak je Duha Svetoga vezan uz krst i vjeru u misterij Krista umrloga i uskrsloga (Dj 2,38;  10,47;  19,1-7).
Prisutnost Duha Svetoga u čovjeku vjerniku i Božjem narodu vjernika jest trajna.

Novina kršćanskog klanjanja (Dufour, str. 422) nije samo o novom liku o komu se razmatra: o Bogu u tri osobe; taj Bog, koji je Duh, preobražava klanjanje i dovodi ga do savršenstva: odsada se oni koji su rođeni od Duha (Iv3,8) mogu klanjati u duhu i istini (Iv 4,24). Taj stav nije u nekom čisto nutarnjem postupku bez gesta i oblika već proistječe iz posvete svekolikog bića, duha, duše i tijela (1 Sol 5,23). Sve je njihovo, zato što su oni Kristovi i što je Krist Božji (1 Kor 3,22 sl.).

Klanjanje u duhu zbiva se u jedinome hramu koji je mio Bogu, u Tijelu Krista uskrsloga (Iv 2,19-22). U njemu duhovni pridružuju svoje klanjanje onom jedinom klanjanju koje je Ocu milo (Mt 3,17); oni ponavljaju poklik ljubljenoga Sina: "Abba, Oče! (Gal 4,6)". Najzad, u nebu više neće biti hrama već samo Bog i Janje (Otk 21,22); klanjanje ondje neće prestajati ni danju, ni noću (Otk 4,8), njime će se iskazivati čast i slava Onomu koji živi u vijeke vjekova (Otk 4,10;  15,3 sl.).
‎10. ‎ožujka ‎2019. 04:46:44