Pitam se ponekada, i češće,
hoćeš li me ikad naći
na tim obalama šturim
gdje su jedra moja, triješće,
lađa koja ne može izaći
prema visovim surim
gdje bi se do tebe možda i dotepla
kad bi vjetrovi joj povlađivali,
kad bi bili malo povoljni.
Od kada me sudba od tebe odsjekla,
kako zlodusi su to i razrađivali,
nikakvi mi zazivi nisu bili dovoljni
da ih zbog tebe prozborim, da zaištem
opet poslušati tvojih riječi zvuk
ili ugledati tvoje sjene plašt;
radije se sjećam uspomena koje tište,
radije u noći gledam onaj muk
od kojega tuga hoće rast'
jer ja drugo nemam ili neću,
jer mi Božje obećanje zvati ne da
ono što za mene nije određeno.
Zato ipak pronašla sam sreću
koja dođe kad se duša preda,
kad je srce sjećanjem omeđeno
i u Bogu svom provodi dane
jer Bog daje svega sve to više,
što se duša jače uz Njega privine.
Tad i ljubav duši mojoj plane,
uspomene postaju sve tiše
i tada mi Bog i zvijezde s neba skine.
03. ožujka 2019. 19:32:21
No comments:
Post a Comment
just do it