Moj Kralj

 

Kažu da je Isus došao baciti oganj na zemlju.

Zar je želio sve zapaliti, načiniti pravi cirkuski požar od kojega će sve izgorjeti?!

I pusta zemlja s rijetkim biljkama i živinom da će samo ostati?

Križ nije samo muka i bol, sablazan i zgražanje ili sažaljenje.

Isusov križ je kao nekako u prvom redu : SRAMOTA!

Jer ako je slava Boga najveća i najadalja, tada ono suprotno može jedino biti i sramota.

A Isus je progutao bol, pustio svoju svetu krv i prezreo, da prezreo je tu svoju sramotu među ljudima.

I kao što su Jeremiju bacili u bunar, a bunar bio srećom bez puno vode, a mučili ga na razne načine čitav život, tako je Jeremija ostao toliko vrijedan vjernik koji je naviještao propast Izraela i zarobljeništvo i ropstvo, a da mu nitko od kraljeva kao proroku na glasu nije vjerovao niti ga htio poslušati – svi su završili u ropstvu babilonskom.

I što čini Jeremija?

Prezire sramotu i ode na svojoj vlastitoj opkoljenoj zemlji kupiti sebi njivu za poslije zarobljeništva.

Veliku i duhovitu stvar je učinio Jeremija, pun vjere.

A velebnu i duhovnu stvar učinio je Isus.

A kome je Isus vjerovao, u koga je vjerovao Isus? U svoj narod i u pogane. Jer je znao da će mnoge zahvatiti taj oganj, vatra Duha Svetoga, plamen vjerska posluha.

Vidimo po našim svetim i slavnim ljudima vjernicima.

Ne vidimo po nama samima, vjerojatno stoga što se još nismo do krvi oduprli u borbi protiv grijeha.

Pun i prepun slave i veličine Gospodnje naiđe Isus na neprijatelje. Ta došao nas je iskušati, oganj baciti na zemlju. Oni ga počeše zadirkivati i vrijeđati, pljuvati po njemu, ismijavati ga, a Gospodin samo elegantno preskoči mrzitelje gotovo bez riječi – i ode na Križ. Radi nas i našega spasenja. U bol i muku, u patnju i sramotu. U bolima i preziru.17.08.2025. 23:07

„»Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!

Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši!«

(Lk 12,49-50).”