Hvala ti za sličicu tvoju,
za tvoje jagodice na obrazima
koje me sjećaju na radost moju,
na mlado sunce u odrazima.
Labudovi odlaze, kao djeca sanjanju
sve dok buđenje ih skroz ne prene.
U svoje tajne zaklone se sklanjaju.
Da se barem često sjete mene,
bar onako, svaki dan na tren,
kao što i moje srce zatreperi
svaki dan na isti pogled njen
koji ostavlja mi prostor vjeri.
Još se nadam da ćemo se sresti,
makar stare kosti caruju životom;
još se nadam zajedničkoj cesti,
ispunjenoj svom dobrotom i ljepotom.
13.08.2025. 07:34
No comments:
Post a Comment
just do it