Smisao, sadašnji i konačni

Konačni smisao života baca svjetlo na svaki životni trenutak, ali i svaki pojedini životni trenutak, vrijeme, mjesto, čin, riječ, i rad, djelo, prisutnost i odsutnost, svaka pomisao mora imati i svoj vlastiti smisao.

Molim radi vječnoga života i uskrsnuća poslije smrti, ali molim također jer sam na taj način u odnosu s Gospodinom, u raju i u kraljevstvu nebeskom, u vjeri i na nebesima, kod Gospodina.

Također, pojedini trenutci našega života mogu biti besmisleni, a da ne ugrožavaju onaj naš konačni životni smisao. Kad se ponašamo besmisleno, to je grijeh, odnosno, kad smo u zabludi ili nekom ozbiljnom grijehu – tu nema nikakvoga smisla, besmisleni smo, bez obzira koliko su nam jasni i snažni osjećaji koji su zapravo zalutale prejake strasti koje se u grijesima množe. Ako se ne ispovjedimo uvijek, možemo ipak ugroziti svoj vječni život.

Život je predragocjen da bismo ga potrošili na besmislice.

Koji bi bio krajnji smisao naše vjere i molitve, religioznosti?

To je susret s Bogom, razgovor, dobrota i ljepota vječnoga života koji je jednom počeo pa se u krštenju rodio za vječnost, život u redu, miru i istini, bez grijeha i grešaka, spasenje od zla i vječne smrti u uskrsnuću.

Koji je krajnji smisao religioznosti u kojoj nema Boga, niti razgovora, niti života s Bogom? Kakvog smisla ima u klanjanju stvarima i idolima, predmetima i idejama koji ne odgovaraju jer su nežive stvari i ne pružaju darove i uslišanja. To je, dakle, besmislica koja može potrajati čitav život. Čovjek nosi u sebi klicu volje da se pokloni nečemu velikom i najvećem, ali ako se klanja pred manjim i manje vrijednim idolima, to je prazno klanjanje ili, jednostavno, tjelovježba radi razgibavanja mišića.

Istinska vjera slijedi Božju riječ i volju, odnosno Zakon Dekaloga i Dviju zapovijedi ljubavi. Razlika je toga Zakona od svega drugoga ta što je univerzalan i za sve ljude, i za sva vremena, vječan je i siguran kao smrt. Ako se dvoje ljudi spoji u Zakonu i pred Zakonom, u Bogu, dobivaju neopisivu, beskrajnu sigurnost u braku koja donosi mir i red jer ljudi su više ili manje nestalni, no, kada se drže Božjega Zakona po dogovoru, to im služi kao vječna smjernica i kanon, kao šiba po kojoj se ravnaju radi Gospodina i vječnoga života, a također iz međusobne ljubavi.

Ostale religiozne smjernice, zakoni i upute izmislili su ljudi, a na tom temelju izgradili smo još zakona, mnoštvo, i svi su – lažni. To nema smisla.

Kršćani imaju puno pravo odbiti živjeti besmislice ili po besmislenim uputama i zakonima, mada priznaju svaku vlast, svaka je od Boga. Nadahnuti vjerom božanskom, kršćani u svjetlu vjere vide razboritost i razum u punom smislu, to jest ne kao oni koji su nerazumni, a tvrde da su realni.

Realno je prihvatiti dušu, život i tijelo koje ti je Bog dao jer te želio takvoga kakav jesi i ljubi te do kraja, do smrti na križu koja ti donosi smisao svega i vječni život.

Bez ikakva smisla je sakaćenje vlastita tijela u ime slobode, pravednosti i humanosti. Naročito je besmisleno reći za nerođeno dijete da pripada tijelu majke, odnosno da je majčino tijelo jer nije. Ima svoj mozak, svoje živce, svoj krvotok i srce i sve ostalo.

Umjereno topli, humani međuljudski odnosi vjernika kršćana imaju najviše smisla, više nego gomilanje stvari, novaca, slave i imanja, to nam Sveto pismo vrlo jasno tumači.

Isus tumači smisao svoje smrti

»Duša mi je sada potresena
i što da kažem?

Oče, izbavi me iz ovoga časa?
No, zato dođoh u ovaj čas!
Oče, proslavi ime svoje!« (Iv 12,27-28).

Najveće su besmislice smrtni grijesi: oholost i pohlepa, požuda očiju i srca.

Zato kršćani žive u poniznosti pred Gospodinom, u stvaralaštvu i dijeljenju svojih darova te u istinskom zajedničarenju i u jedinstvu s Bogom.

Pojam 'smisao' je 'su-misao', spoznaja što ide uz misao bez koje ne bismo znali za smisao bilo čega, a to što nam prati naše misli jest Bog i Riječ Boga. Slijedi li vjernik Božju volju, njegov život ima puni smisao.

13.02.2025. 23:27