Pored oštra trnja crvenoga lovora
što pod ciglom blijedom miri,
pustim suzu i zaboravim dar govora,
pjevam da se duša sa sobom pomiri.
Žuč me štipa, srce drhti, srdžba peče
ubili me hirovi od sudbine i vile
za koju i samo Nebo jednom reče
da je glasa umiljata, duše gnjile.
Mene je pronašla, sve u tebi, Bože,
bolesnika koji nikoga ne dira,
samo šuti, trpi, stihuje što može;
još i drugima po volji svira.
Pomoć tražim gorućega Krista
što na križu nikad ne izgara
da mi čuva Zakon koji svagda blista
i po čijoj pravdi dobivam ja dara.
Milo moje, opet Majka me doziva
da mi nešto važno kaže ovih dana,
nudi Kruha od kojeg sam vazda živa
da progutam Riječ i da budem izabrana
pa da shvatim što mi moždane i ne bi,
pa da ljubim što mi srce uvijek teži;
da pokažem svima, samoj sebi,
zašto svaka vila, svaka noć od mene bježi.
Neka ponovi se put moj, Kriste, moj Gospodine,
da utabam nastale krivine, neravnine,
preko moga trnja čvrsto vodi me
da u ljubavnome žaru pokrijem praznine.
15.02.2025. 09:18
No comments:
Post a Comment
just do it