Nebeska stijena

Hrvatski kralj Tomislav, 925.g.

Kada odlazim odavde

gdje se raspada sav svijet

i gdje nema pravde,

kao da je podobno za mrijet',

ponesem sa sobom na nebesa

na jeziku zemlje ove i ljudi

sve najdraže note, kao poetesa

čiji korijeni su malo ludi.

Tada u nebesima stanuje još sa mnom

zemlja mala, zemlja velika do mjesečine

i do sunca koje ne pušta se danu tamnom,

već se njeni ljudi kao mnoštvo čine,

raseljeni po svoj površini ove zvijezde,

nastanjeni poput soli, poput svjetla

tamo gdje svi duhovi od ljubavi im jezde,

tamo gdje ih odnijela je snaga vjetra

što ga šalje sveti Bog zbog mene

i molitve koju ponavljam ja dok sam živa.

Kristov mir ti želim, ne od pjene,

i da ostaneš ti stijena pokraj božanskoga Diva.

I Bog dragi nama daje, daje život izobilja,

slavimo ga kao jedinoga Sina što je pao,

dao nam i Gospu od velika svoga milja,

radi nas, pa je poslije svoju krunu podigao,

uskrsnuo sav, kompletan i sa svojim ranama

kao što je i ta zemlja, mala i sva raspršena,

zajedno sa njime gine, uskrsava Bog naš sa nama.

Nebesko nam kraljevstvo uvijek kao stijena.

25.02.2025. 06:18