Molitva šutnje

Dani nevolja

i šutnja;

ni najbolja

lutnja

ne bi me smiriti.

Tvoje zapovijedi

nježno će piriti,

kao za ispovijedi.

Ti ćeš me podići

nježnošću

i ja ću otići

s obazrivošću.

Ponirem i propadam,

i ustajem presporo,

slabo se nadam,

i govorim oporo.

I to mi ne valja,

nije ni lijepo.

Život se valja

kao ogledalo slijepo.

Žurim izbaciti

trulež i mane,

i sebe tlačiti

dok ne prestane.

Šutjeti se mora

jer govoriš Ti,

moj Bože odgovora

i susretljivosti.

Nema imenice

za misli što bježe

kao pokisle ptice

dok nespokoj liježe.

Trenutak slabosti

predugo traje

i srce što posti

slabo se daje.

A boli mlačno,

pa jače

i nebo oblačno

često zaplače.

Tako si rekao,

Kriste blagi,

zemlju mi stekao

k'o kamen dragi.

I sve to znam,

ali ne pomaže.

Sigurna jesam,

i to mi je draže,

da pripremaš stan

nebeska dvora.

Nevin je samo san

i prepun odgovora.

Istino moja,

dobro Te sluša

sluškinja Tvoja

i njena duša.

Križu uskrsnuli,

gdje si se krio

dok nervi su trnuli?

Zar ovdje si bio?

Rekoh Ti: „Neka bude”,

neka još više

moždane blude

dok srce piše.

I hvala za sve,

jedini Bože,

jer bez Tebe te

suze se množe.

Padaju kapi

na Tvoje rane

dok nemoć hlapi

za buduće dane.

19.05.2023. 21:00