Raširena jedra u mojim su grudima
preko čitava mog beskrajna mi bića.
Ovaj život što je počeo na sprudima,
razvio je za me snagu unutarnja žića.
Prema nervima što bijahu mi sasvim stanjeni,
kao da je stari labud dijelio se, odlazio,
a za njime i moj oklop tvrdi, ali ranjeni;
kao da je preda mnom moj smrtni život prolazio.
Rađala se često trema, i leptirići u tijelu,
morala sam udaviti u plićaku svoje čežnje,
rastrzana od strahote odlučivanja na djelu
jer dozivao si moju dušu, Bože, u visove snježne.
Strašan bijaše mi, Kriste, onaj glas,
bijeli labudovi u svom letu
nisu mogli pružiti mi spas;
bijah najtužnija duša na tom svijetu.
To je bio rastanak od moje srži
i od svega što je bilo moja bit.
Nisam znala da me more drži,
da će vratiti me sprudu od valova štit.
Taj je poziv bio obraćenje moga svijeta,
da bi se zapalio mi nepoznati žar,
jači nego ikad, nježniji od ljeta,
bolji sve to više, što je više star.
I za druge ljude umrla sam kao svi,
neprimjetno za me ispraćaj se sprema.
Moja pjesma, to si, Kriste, Ti,
s Duhom u kojemu Tvoja sam poema.
16.05.2023. 18:01
No comments:
Post a Comment
just do it