Zov vječnosti

 

Ljudi su smrtnici, nisu bogovi koji prebivaju na ovome svijetu u obliku različitih religija kakve postoje oduvijek, a često se pojavljuju u ljudskom društvu kao da su tek jučer otkriveni.

Ljudi su smrtnici, i različiti bogovi koje ljudi zamišljaju, kao i različite religije, također su smrtni.

Boga nitko nikada nije vidio, ali slavu i milosrđe Njegovo mnogi poznaju, posebice preminule vjerne duše koje uvećavaju Božje milosrđe nama zemljanima kao naši zagovornici čiji se zbroj uvećava i množi iz dana u dan, iz noći u noć.

Svejedno, ljudi su smrtnici. Ako netko i povjeruje u Boga Stvoritelja, može se dogoditi da mu neka drugačija religija „dopusti” da istovremeno vjeruje sve, do krajnjih granica. Takva kontradikcija nije također ništa novo, danas to nazivamo sinkretizmom.

Rimokatolička vjera govori u svoje ime i ne dira tuđe vjerovanje, i ne miješa se u sve ostale religije i religioznosti. Zato mnogima izgleda malo autoritarno, kao da nameće katoličku vjeru svima u okolini. No, zapravo ju je vrlo malo moguće na dulji rok nametati. Osim toga, ako ne čuje nitko za Isusa Krista i ako ne čuje puno činjenica, istinitih tvrdnji i argumenata, ne može „povjerovati”, ne tako lako kao u neke religioznosti.

Čak i sami katolici bore se sa svojim „zamišljanjem svoga evanđelja” u svojoj iskrenoj, ali slabašnoj ili jačoj i čvršćoj katoličkoj vjeri. Mnogi kažu da je najlakše vjerovati u Boga kad o Njemu kažemo sve što Bog nije. Između te dvije mogućnosti postoji vjera u Boga, odnosno trenutak i dan, i godina kada vjernici spoznaju da, ne samo da vjeruju u Isusa Krista, već i to da Isusu Kristu sve vjeruju, posebno ono što je izričito govorio, a zapisano je za sve ljude i prevedeno na gotovo sve jezike koji postoje u svijetu.

Tako je teško pomisliti da je neki vjernik katoličke vjere „kršten u Katoličkoj Crkvi”, a istovremeno „zaluđen” ili „prisiljen” vjerovati Isusu Kristu.

Gotovo sve religije govore o blagostanju, o ljubavi, o sreći i slično.

No, nije isto klanjati se stvarima i idejama koje su izmislili ili proizveli smrtnici i klanjati se samome Bogu i ničemu drugome, i nikome drugome, što, pak, ne znači da sve druge ljude nije potrebno uvažavati i razumjeti kao sebe samoga ili čak i bolje i više nego sebe.

Religije uglavnom postoje kao utjeha, tako često i govore ljudi koji su zaista smrtnici. Utjeha je neophodna u svijetu gdje nema pravoga blagostanja, gdje malo tko iskreno ljubi bližnjega i gdje je sreća samo pusti san. Činjenica je da je ovaj svijet zapravo svijet smrtnika. Zato nije ništa neobično nazvati ga svijetom smrti, naročito stoga što rijetko vidimo ono što je dobro i lijepo, pravedno i istinito.

A kad zaista ne bi bilo onoga što je vječno u svijetu, ne bi svijeta zaista ni bilo. Potrebno je samo malo više usredotočenosti i osluškivanja da bi čovjek razaznao što je istina, da bi čuo zov vječnoga u svijetu, da bi počeo slijediti Boga Svevišnjega, Boga nad bogovima, Kralja nad kraljevima, Gospodara nad gospodarima – Isusa Krista. 01.11.2022. 19:19

3Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni.

4Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života.

5Ako smo doista s njime srasli po sličnosti smrti njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti njegovu uskrsnuću.

6Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te više ne robujemo grijehu.

7Ta tko umre, opravdan je od grijeha.

8Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.

9Znamo doista: Krist uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Rim 6,3-9