Vlasnici smrti

 

Nikako mi ne ide pojam „vlasnik” i pojam „ljudsko tijelo”.

Vlasnik je onaj tko je upravitelj onoga što posjeduje, što može kupiti i prodati i u čemu sam uživa dobrobit, ali i snosi posljedice slabih strana svojega vlasništva.

Ljudsko tijelo je organizam, to jest organizirana cjelina, a to podrazumijeva složenost postojanja.

Vlasnik ima svoje vlasništvo u pravnoj potpunosti. Njemu se vlasništvo može oduzeti ako počini kriminal i završi na doživotnoj robiji. Tada se vlasništvo usmjerava drugima.

Ljudsko tijelo nekako ne može biti u vlasništvu jer bi to bio pravno nedopustiv robovlasnički odnos.

Vlasnik je taj koji zapovijeda i čini ono što želi dok ljudsko tijelo ima svoju samosvojnost u gladi, fiziološkim potrebama, mjestu i vremenu rođenja, spavanju i slično.

Biti vlasnik svoga tijela ne znači razumno ništa moguće i logično, taj je izraz pokušaj spajanja onoga što je nespojivo u jednom pojmu.

Žene, ako ste vlasnice svoga tijela kada tražite kontracepciju, vi svoje tijelo zapravo napadate, a kada tražite abortus, napadate i svoje i drugo ljudsko tijelo. Zna se, čak je i moderno reći, roditelji nisu vlasnici svoje djece. Čak ni tada kada ih začinju jer očigledno, da su istinski vlasnici, ne bi nikada začeli djecu protiv svoje volje da imaju djecu.

Zanimljivo je i žalosno kako to mnogim ženama nije jasno, ta kontradikcija između vlasništva i života u riječima žena koje, naravno, to nisu same izmislile već u zajedništvu s muškarcima kao pokušaj da se gospodarski način razmišljanja spoji s prirodnim i fiziološkim pojavama na svijetu, u prirodi i društvu.

Jer, ne može se reći da je neki čovjek gospodar ledenjaka, vjetrova, kiše, divljih zvijeri, runolista i pustinjskoga pijeska, pa, ako se priroda ponaša po svojoj osebujnosti drugačije od pustih želja i nada nekih ljudi, vidi se da jedno s drugim nema nikakve razumne veze.

No, nisu ni žene, ni muškarci toliko neuki da ne znaju kakve su posljedice intimnih odnosa u koje se upuštaju i u kojima su sve, ali najmanje su vlasnici svojih organizama. Znaju da će „se dogoditi dijete”, njihovo dijete, njihov zajednički nazivnik. Gdje su tu te žene koje kažu da su vlasnice svoga tijela kada ne žele začeti, a upuštaju se u začinjanje djece? Gdje su tada te žene koje inače naglašavaju i ponavljaju da su gazdarice? Pa, ako su vlasnice začete djece u krajnjem slučaju, zašto žele uništiti svoje vlasništvo? Ili, ako ne žele djecu, zašto ih uopće začinju i muče sebe i druge, zašto se upuštaju u rizične poslove i radnje? Mnoge će reći da drugačije ne mogu, da ne mogu, a da se ne upuste u intimne odnose jer je to jače od njih i njihovoga vlasništva, to jest gospodarstva koje je njihov, ženski organizam? Osim toga, u tom odnosu dva su organizma spojena u jedan te isti organizam čiji vlasnik očito nije definiran za sada.

Izjaviti da ste vlasnik svojega tijela toliko je nelogično kao i izjaviti da vam je vaše tijelo gospodar, a to zvuči vrlo loše. To izgleda kao da neki ljudi i neke žene ne znaju za postojanje slobodne volje. To su isti oni ljudi i žene koji se slobodom diče, liberalizmom u političkom i ideološkom smislu.

Eto, sad smo spojili i požudu i politiku u isti pojam.

Spojili smo ideologiju besmisla s najljepšim događajem koji se može označiti pokraj pojmova „žena” i „muž”: plodnost, dijete, izobilje života.

Zar nije ljepše i bolje živjeti bez nesreća i ubojstava, nereda i ratova, u slobodi odlučivanja, posebice kada se ta sloboda odlučivanja pokaže i iskaže pozitivno u najtežim i najranjivijim okolnostima?

I kada te savjest ne muči i ne remeti tvoje pojmove i osjećaj i znanje za logično i razumno?

Reći ćete da zametak „još” nije ljudsko biće.

A vaše vlasništvo u tom slučaju još ne postoji, nego postoji samo požuda koja rađa smrt. Tada postajete vlasnici smrti ili tako nekako.

Kao što dijete još nije čovjek, tako ni vaši životi još nisu vlasnici smrti, a to je predivan trenutak kada sloboda odlučivanja dolazi u svojoj punoj snazi jer odlučuje o životu, odlučuje se za život.

Jer, što vrijedi čovjek koji ne može odlučivati?

I što vrijedi liberalizam i sloboda kada vas već u začetku ubija vlastito neznanje o pojmovima života i smrti, kada vas prodaju kao roblje, kada vas jači nadvlada?

I kakvi su to intimni odnosi ako ne razmišljate razumno ili još uvijek razmišljate, ali to se razmišljanje svodi na strahove od mogućeg začeća novoga života? I kakav je to život koji „još” nije život, ali je već osuđen na smrt i nepostojanje.

U čemu je ljepota i smisao braka gdje su muž i žena otvoreni životu?

Najčešće je ljepota u tome što su takvi intimni odnosi sasvim drugačiji od gore navedenih, ispunjeni sviješću o stvaranju, ispunjeni mirom i skladom, poletom čiste savjesti, nadom i vjerom u život i u najveću pozitivnu snagu i moć koju ima neko ljudsko biće, a to je ispunjenje pradavne težnje o novome rađanju novoga života koje se proteže na vječno rađanje u novome svijetu, u novome nebu i na novoj zemlji.

Pa, ako i umre, onaj tko vjeruje u život, uskrsnut će i živjeti zauvijek.

10.11.2022. 09:33