Očistit ću klijetke svoje,
svoju dušu ću otvoriti
da još opet čujem riječi Tvoje,
da ih razaberem stvoriti
u nesavršenoj svojoj normi.
Tad ću s Tobom vina piti,
tako mi se nada sva oformi
poput Srca koje uvijek štiti.
Isprala sam haljine od praha
i od gline krhko tijelo
što upija sreću Tvoga daha;
za Te moje lice bit će bijelo.
Za Te, Kriste, bit ću službenica
Tvoje riječi, Tvojih djela, navještaja
što mi kradu nemir sluškinjica
koje slijede staze oproštaja.
Jer bez praštanja me ne bi bilo,
znamo isto kao što i osjećamo.
Sada kažem, konačno se zbilo,
svakome se dobrih djela dosjećamo.
To nas koči svakom da ne sudimo,
to nam ne da da se uzoholimo.
Mnogi misle uzaludno zemljom ludimo,
jer Ti, Kriste, nikad ne odolimo,
al' tom pravednošću rajskim vrtovima kročimo.
Ne vidi se, ali divan zid mi gradimo
od kojega spretne riječi sročimo
jer u Tvome vinogradu radimo.
08.11.2022. 19:16
This comment has been removed by a blog administrator.
ReplyDelete