Sada duša samo tinja,
još se ne zna kad će vatra suknuti
usred leda, snijega, pahuljasta inja,
kad će iznenada buknuti
jer iznutra rađa se toplina
koja kreće već od rana jutra,
još od lani kad je vladala gorčina
da isparila bi istom sutra.
Utroba oduvijek sprema svoje sjeme
što pod ledom grije se i niče
proljećima što im sveto traje vrijeme;
tako oganj u dubini mednoj kliče.
Repatica zvijezda kad nebesima ponikne,
srce moje Gabrijela traži, čeka, uvijek isto;
svaki put je jače što se na nebesa svikne.
Potrazi je meta anđeosko lice čisto
koje progovara svim pastirima u polju:
„Evo Spasitelja u tom gradu, sad se rađa!”
dok svi oni zdušno vrše Božju volju
kao što i ribara pozove Isusova lađa.
Malo potrebno je molitve i rada
da i kamen u daljini naglo pukne,
da se čuje trgovima grada
sveti plač koji u trenutku sukne
na sve strane podzemlja i svijeta.
Toga trena opna srca mnogima će puknuti,
katanci će rascvasti se poput cvijeta,
a iz duše suze ognjene će buknuti.
29.11.2022. 12:40
No comments:
Post a Comment
just do it