Veličaj, dušo moja, Gospodina

Ono što je ljudima najznačajnije u životu,

ono što im je najveća tajna,

ono za čime žale na samrti,

to im je za života uglavnom dosadno i tako strano, nerazumljivo.

Radi se o ljudskoj duši, o životu duše. Ona živi sve što čovjek proživljava, ali čovjek umire i nada se da mu je duša besmrtna.

Kako to spojiti?

Kako može biti besmrtno ono sve što predstavlja čovjeka i njegov život, smrtni život.

E, pa čovjek nekako vjeruje da je duša ipak nešto drugo u čovjeku, nešto što izgleda kao božanski promatrač ljudskih života, nešto što neće umrijeti nikada, nešto što se događa za života na zemlji i proživljava se, ali i mnoge stvari zadrži za sebe.

Kao da duša čovjeka ima neki svoj poseban život u čovjeku, mada ljudi često govore o životu svoje duše, to jest o svojim emocijama uglavnom, a puno manje ili nikako dušu ne povezuju s onim što ljudi, duboko u svojoj nutrini, zaista misle. Na primjer, čovjek često pjeva kako ga duša boli, ali rijetko pjeva ili govori „moja duša zna, moja duša misli” i slično.

A duša, to je čovjek, to je tijelo čovjekovo, i duhovnost ljudska.

Duša pada kad čovjek padne, duša boli kada čovjeka nešto boli, duša se uspinje kada čovjek ustaje, duša se nadahnjuje i dobiva inspiraciju kada čovjek pjeva.

Ako čovjek misli da će umrijeti, duša tuguje i propada.

A kada duša propada, propada čitav čovjek.

No, ljudima je jako teško shvatiti da je ono što im govori duša istina čitavoga čovjeka i cijeloga njegova života.

I duša umire.

O tome je nekako najteže promišljati, ali nije tako teško shvatiti da je ljudska duša mrtva kada čovjek hlepi za bogatstvom i krade, a uzgred i puno laže, bludi, vrijeđa, psuje i ubija.

Teže je shvatiti da se duša može oporaviti od smrti već u ovome vremenitom i zemaljskom životu; čovjek shvati na samrti, ili puno prije toga, kako to duša živi istinu života, najdublje ljudske misli bave se u duši uglavnom dobrotom, istinom, ljepotom i čežnjom za nebeskim dobrima, a ta dobra su nebeska zato što ljudi ne vjeruju da na zemlji ima takvih stvari za kojima ljudi čeznu i radi kojih bi se bili spremni promijeniti kako bi živjeli duševno, kako bi preživjeli smrt.

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,
samo je u njemu spasenje.”

Ps 62,2

„Samo je u Bogu mir, dušo moja,

samo je u njemu nada moja.”

Ps 62,6

„Blagoslivljajte Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!”

Ps 103,22

„Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja;

Gospodine, Bože moj, silno si velik!”

Ps 104,1

„Nek’ zločinci sa zemlje nestanu
i bezbožnika nek’ više ne bude!
Blagoslivljaj Gospodina, dušo moja! Aleluja!”

Ps 104,35

„Dušom svojom žudim tebe noću

i duhom svojim u sebi te tražim.

Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi,

uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskoga.”

Iz 26,9