to
im je za života uglavnom dosadno i tako strano, nerazumljivo.
Radi
se o ljudskoj duši, o životu duše. Ona živi sve što čovjek
proživljava, ali čovjek umire i nada se da mu je duša besmrtna.
Kako
to spojiti?
Kako
može biti besmrtno ono sve što predstavlja čovjeka i njegov život,
smrtni život.
E,
pa čovjek nekako vjeruje da je duša ipak nešto drugo u čovjeku,
nešto što izgleda kao božanski promatrač ljudskih života, nešto
što neće umrijeti nikada, nešto što se događa za života na
zemlji i proživljava se, ali i mnoge stvari zadrži za sebe.
Kao
da duša čovjeka ima neki svoj poseban život u čovjeku, mada ljudi
često govore o životu svoje duše, to jest o svojim emocijama
uglavnom, a puno manje ili nikako dušu ne povezuju s onim što
ljudi, duboko u svojoj nutrini, zaista misle. Na primjer, čovjek
često pjeva kako ga duša boli, ali rijetko pjeva ili govori „moja
duša zna, moja duša misli” i slično.
A
duša, to je čovjek, to je tijelo čovjekovo, i duhovnost ljudska.
Duša
pada kad čovjek padne, duša boli kada čovjeka nešto boli, duša
se uspinje kada čovjek ustaje, duša se nadahnjuje i dobiva
inspiraciju kada čovjek pjeva.
Ako
čovjek misli da će umrijeti, duša tuguje i propada.
A
kada duša propada, propada čitav čovjek.
No,
ljudima je jako teško shvatiti da je ono što im govori duša istina
čitavoga čovjeka i cijeloga njegova života.
I
duša umire.
O
tome je nekako najteže promišljati, ali nije tako teško shvatiti
da je ljudska duša mrtva kada čovjek hlepi za bogatstvom i krade, a
uzgred i puno laže, bludi, vrijeđa, psuje i ubija.
Teže
je shvatiti da se duša može oporaviti od smrti već u ovome
vremenitom i zemaljskom životu; čovjek shvati na samrti, ili puno
prije toga, kako to duša živi istinu života, najdublje ljudske
misli bave se u duši uglavnom dobrotom, istinom, ljepotom i čežnjom
za nebeskim dobrima, a ta dobra su nebeska zato što ljudi ne vjeruju
da na zemlji ima takvih stvari za kojima ljudi čeznu i radi kojih bi
se bili spremni promijeniti kako bi živjeli duševno, kako bi
preživjeli smrt.
„Samo
je u Bogu mir, dušo moja, samo
je u njemu spasenje.”
Ps
62,2
„Samo
je u Bogu mir, dušo moja,
samo
je u njemu nada moja.”
Ps
62,6
„Blagoslivljajte
Gospodina, sva djela njegova,
na svakome mjestu vlasti
njegove:
blagoslivljaj Gospodina, dušo moja!”
Ps
103,22
„Blagoslivljaj
Gospodina, dušo moja;
Gospodine,
Bože moj, silno si velik!”
Ps
104,1
„Nek’
zločinci sa zemlje nestanu
i bezbožnika nek’ više ne
bude! Blagoslivljaj
Gospodina,
dušo moja! Aleluja!”
Naziv
i ime Krist predstavlja Mesiju, Pomazanika Božjega, jednoga Sina
Božjega među svim Njegovim sinovima.
I
Abraham, i Noa, i Mojsije bijahu slavni pomazanici i sinovi Boga.
Abraham
u vjeri poradi Boga ostavi život blagostanja i krenu u pustinju jer
ga je tamo vodio Bog o kojemu Abraham nije znao ništa osim toga da
je Bog.
Noa
bijaše jedini pravednik koji je živio po Božjim pravilima u doba
kada se svijet potpuno okrenuo od Boga, slično kao danas kada mnogi
napadaju kršćane. I, slično kao Abraham, Noa ode graditi korablju
spasa u koju će smjestiti svoju obitelj i imanje jer ga je Bog
poslao da to učini. I zaista, dođe opći potop, a Noa i obitelj se
jedini spasiše.
Mojsije,
čije ime neodoljivo podsjeća na naziv „Mesija” bio je već znao
i razgovarati sa svojim Bogom o detaljima svoga poslanja.
Prorok
Ilija je također bio pomazanik Božji, također je bio jedini
vjernik među mnogima koji otpadoše od civilizacije života i koji
se klanjahu kulturi smrti.
Svi
su oni bili poslanici i pomazanici Boga koji je preko njih vodio
čitav narod, govorio narodu kako će živjeti i upućivao obitelji i
plemena izabranog naroda kako bi svi drugi postojeći narodi upoznali
Boga Abrahamova, Boga Noina, Boga Mojsijeva, Boga Ilijina.
Preko
jednog čovjeka, proroka Bog je govorio narodu, a preko jednog naroda
Bog je govorio čitavom svijetu. Svi su mogli vidjeti i znati za Boga
preko pomazanika Njegovih, preko poslanika koji su se zvali sinovima
Božjim.
Tako
se rađala mesijanska nada, pomazanička nada, sinovska nada,
kristovska nada: Bog će poslati Kralja koji će spasiti svoj narod
od bluda i zla, i ropstva i odvesti ga u blagostanje. Svi su znali da
taj narod iščekuje Mesiju, Kralja i svojega Pomazanika, ljubljenoga
Sina svoga među mnogim sinovima. Svi su okolni narodi znali za Boga
koji vodi židovski narod.
Svi
su čekali Krista.
No,
ipak, nisu se svi pripravili za Njegov dolazak jer se iščekivanje
oteglo kroz mnoga stoljeća.
I
mi danas očekujemo Božić krajem kalendarske godine.
Očekujemo
rođenje Boga među ljudima, dolazak Sina kojega nam daje i šalje
isti taj jedini Bog koji nas uči civilizaciji života. No, ne
pripravljamo se svi kroz čitavu godinu na Njegov dolazak; znamo da
će doći, ali promoviramo kulturu smrti, griješimo teško protiv
dostojanstva svakoga čovjeka, griješimo protiv jedinstva u
različitosti, protiv međusobne ljubavi i tolerancije; griješimo
protiv prava na stvaralaštvo, protiv sebe samih i protiv drugih,
protiv njihove slobode i protiv svoje slobode. Nalazimo se neprekidno
u nekom zarobljeništvu, putujemo iz jednog ropstva u drugo.
Tako
i Božji narod prije mnogih stoljeća očekivaše Krista, ali Mu ne
pripraviše put, ne otvoriše svoja srca za Božju riječ i pravila,
upute i zakon života.
I,
kad je došao, htjeli su Ga komercijalizirati kao što mi
komercijaliziramo Božić; molili su Ga da ih ozdravi, da ih obogati,
da im učini čudesa kao što i mi našoj djeci obećavamo brda i
doline, uspjeh na lakši način.
I
Krist je činio čuda, ozdravljao ljude, ali je i tumačio svoja
pravila na jedinstven i neponovljiv način: prispodobama i
demonstracijom istinske moći Osobe koja živi kao jedno sa svojim
Bogom Ocem.
No,
Krist nije našao puno istinske vjere u Boga na ovoj zemlji. Nije
našao pobornike kulture života.
Izabrao
je Dvanaestoricu da Mu budu temelji Crkve.
Da
preko njih govori svim drugim ljudima.
Da
ih krsti, da im oprašta, da ih pečati kao Božju djecu kojima je
dao obećanje vječnoga života.
Niti
Dvanaestorica nisu bili pripravni na dolazak Krista, a znali su i
čuli za Njega. Isus ih je morao prihvatiti kao prijatelje kako bi
oni doživjeli i proživjeli moć Božje ljubavi.
U
jednom trenutku ih je poslao po dvojicu u okolna sela i gradove da
učine sve što je i On činio. Oni su snagom ljubavi Kristove
izgonili zle duhove, u ime Isusa Krista na očigled su stvarali život
tamo gdje je život bio nemoguć i gdje je vladalo zlo i smrt. A nisu
bili potpuno svjesni što čine, nosila ih je ljubav Kristova, mada
nisu bili spremni na dolazak Pomazanika baš k njima, nisu bili
otvoreni na dolazak Mesije već je Krist kao Sin Čovječji otvorio
njihova srca i dao im snagu.
I,
kad su se opet okupili na redovan sastanak, morali su postati malo
više svjesni da je Krist došao, da je došao baš k njima kao i
svima, da je njih izabrao kao što je Bog izabrao za sebe jedan mali
narod među mnogima.
„Ispovijest
Petrova
(Mk
8, 27–30; Lk 9, 18–21) Kad
Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: »Što govore
ljudi, tko je Sin Čovječji?« 14Oni
rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet
da je Jeremija ili koji od prorokâ.« 15Kaže
im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« 16Šimun
Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga
živoga.« 17Nato
Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne
objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. 18A
ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću
Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. 19Tebi
ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na
zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na
zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« 20Tada
zaprijeti učenicima neka nikomu ne reknu da je on Krist.
(Evanđelje po Mateju, glava 16, redak 13-20).”
Tako,
u ono vrijeme Krista je čekala Muka, smrt i uskrsnuće, Pashalno
otajstvo kako to danas u Crkvi zovemo, čekalo Ga je još
preobraženje pred učenicima, mnoga čuda, mnoge pouke za vječnost.
Nije tada htio da se pročuje tko je i što je. Ljudi su znali da će
Krist doći, ali Ga nisu prepoznali prema Božjem Zakonu što su ga
slijedili, a kojeg im je dao Bog još od Mojsijevih vremena.
Krist
je donio veliku novost, a došao je kao jedan od nas.
Donio
nam je svima pravo na uskrsnuće, na vječni život koji počinje
ovdje, na zemlji.
Da,
ne samo da Ga nisu prepoznali, nisu Ga prihvatili već su Ga i
razapeli.
I
mi danas pokušavamo manipulirati osjećajima, ljudima i Bogom kao da
su sve to naše privatne stvari, stvari za osobnu upotrebu. Svi
čekamo spas, manipuliramo Božićem, a na kraju ćemo još i
razapeti Boga.
No,
Krist je uskrsnuo i svi Njegovi uskrsavaju s Njime.