Nesretan je čovjek sam, žena sama, bespomoćna. No, sigurniji je čovjek u samoći, a pred Bogom svojim, nego čovjek ili žena koja traži prijateljstvo među ljudima. Štoviše, sigurniji je čovjek ako nema prijatelja jer sve snage polaže u Gospodina. Ne sjeća se dobrote među ljudima, blaženoga mira u nekom prijateljstvu, osim u prijateljstvu s Božjim zapovijedima. U dioništvu božanskoga života u kojem živi Krist kao dionik njegova ljudskoga života.
Čak su i usamljenost i tuga koji se ponekad jave, ljepši i utješni u Gospodinu za svakog čovjeka. Bog nikad nije sam, usamljen. Ni čovjek nije nikada sam. Samo onaj čovjek ili žena koji računaju na nekog ljudskog prijatelja vrlo često ostaju sami. Tužni. Usamljeni. Napušteni. Ne sjete se božanske ljubavi ili se sjete prerijetko i ne znaju kako se s Bogom može lijepo razgovarati. I kako je ljubav s Bogom vjerna. Vječna. Veća i jača od čovjeka.
Ipak većinom je čovjek s Bogom sam, osim u sakramentalnom životu.
Često ljudi kvare međuljudske odnose, čak i kada Bog caruje u svačijem srcu. Čovjek čezne za potvrdom božanske ljubavi u drugome čovjeku ili ženi, ali to prijateljstvo rijetko uspijeva, pretvara se u zaborav na Boga.
Jedino u bračnoj ljubavi koja je vjerna radi Boga i u Bogu, bračni par se može nekako pronaći, zajedno s djecom, s čitavom obitelji. I tada postoji ljubav prema zemaljskoj domovini na koju se ljudi jako usredotoče jer se oslanjaju na materijalizam i zemaljsku politiku, a ne na vjernost Božju, oslanjaju se na trgovinu i ekonomiju, na ljudske snage, na lažna božanstva i tu opet ipak dođe do zaborava na Boga.
To su sve pitanja iz iskustva života s ljudima, među ljudima. I sama Biblija ukazuje na to da je sigurnije se osloniti na Boga kojega ne vidiš, nego na čovjeka pored sebe.
Ako je čovjek naučio oslanjati se na Boga ili kada je na to prisiljen kao siromah, vrlo rijetko traži nešto drugo i nešto više. Ako ga Bog odvede mužu ili ženi, u redu. Ako pak ne, opet u redu.
Dobro je biti u sakramentalnoj zajednici gdje se ljudi vide privremeno, gdje se sastanu radi Boga. Poslije odlaze svatko svojim poslom i za svojim pozivom, i sa svojim darovima. I s onim darovima koji su zajednički čitavoj zajednici, a to su vjera, nada i ljubav, jedinstvo u različitosti, zajedništvo u Božjoj ljubavi.
Tako, čovjek u zemaljskome svijetu je sam i nesretan, a nije dobro da bude sam, sam bez Boga. Ako je zajedno s drugima, to odlazi u grešno stanje, ali ako je zajedno s Bogom i ljudima, može dati obilat rod i nije više usamljen, ni sam.
Svakako nije dovoljno voljeti Boga, a ne voljeti ljude, niti jednu ljudsku osobu jer čovjek mora doživjeti ljudsko zemaljsko prijateljstvo u Gospodinu kako bi lako spoznao ljubav svoju prema Bogu i Božju ljubav prema njemu, čovjeku.
Takva su prijateljstva jaka jer to nije ljubav obična za čovjeka što je nalik običnome poznanstvu i prijateljstvu već to je ljubav koja uči od Boga i koja uči o sebi za Boga. Važno je da je takva veza intenzivna kako ne bi potpala pod svakojake kušnje i napasti te izgubila sebe, bilo u zajednici, bilo u braku, bilo u prijateljstvu.
Zato nam Isus i govori da ljubimo Boga iznad svega, a ljude kao sebe, sebe u Gospodinu koji uzvraća i potiče ljubav u čovjeku. Radi samo jednog prijateljstva, odnosno radi braka koji je utemeljen na ljubavi prema Bogu, čovjek može učiti ljubav Boga.
Za korizmena vremena može se vježbati duhovna ljubav, samoća s Bogom, molitva, molitva i molitva; post u najširem smislu riječi, odricanje od svega radi zajedništva s Bogom, radi molitve, radi plodova milosrdne ljubavi za ljude. Da se dosegne na dulje vrijeme zajednička ljubavna gozba s Bogom i ljudima. Četrdeset dana takvoga života očisti čovjeku čitavu godinu, i one godine poslije. Na kraju čovjek uvidi da je četrdeset dana simboličan broj koji označava život u Bogu u svim okolnostima čitavoga ljudskog života. 28.02.2025. 23:07
„Bolje
se Jahvi uteći
nego se uzdat’ u čovjeka.” Ps 118,8
.jpg)
