Duša bez patnje

Neću Te pitati, Isuse, zašto dopuštaš patnju.

Jer pitam se kako bi svijet bez patnje izgledao.

Ljudi traže samo to: kako shvatiti ili riješiti problem patnje; ona vjeroispovijest, ideologija ili duhovnost koja će me odvesti od patnje bit će moja vjera kada ju pronađem.

Mnogi se ne usude razmišljati o smrti, a još manje se usude govoriti o patnji jer valjda misle da će se ono i dogoditi o čemu pripovijedaju. Kad bi tako bilo, kada nitko ne bi govorio o patnji, patnja mnogih ljudi bila bi veća, neizdrživa jer patnja traži samilost, milosrđe i bar malo naklonosti drugih osoba iz okoline koje ne pate.

Patnju ne moramo nužno svi doživjeti na isti način, mnogi pate jer puno manjih neprilika podnašaju ili mukotrpno rade dok mnogi drugi pate u bolestima ili ispaštaju teške kazne zemaljske.

Ljudi naizgled pate bez razloga, iz čista mira dogodi se nesreća, bol, muka i patnja.

Da nema bolesti, da nema potresa, da nema iskustva nesreće i patnje, ljudi bi vjerojatno ostali ili postali bezumni, a to je najgore što se čovjeku može dogoditi, da kao slika Tvoja, Bože, postane običan bezumnik, nesposobniji od životinja i biljaka, bez smisla u sebi, neutralniji od prirode, brda, dolina, mora, zvijezda.

Prva pomisao koja mi pada na um jest da patnja postoji zbog odvajanja ljudi od Tebe, Stvoritelja i zbog toga da Te lakše dočekaju kada ih spasiš. Jer Ti spašavaš odmah, brzo iako se možda i ne vidi to.

Dao si mojoj duši slobodu izbora, pustio si me da Te godinama tražim i ne znajući da tražim Tebe, Boga. Duša je moja imala samo jedan putokaz: bol. Ako boli, to znači da nisam ništa pronašla. Ako bol popušta, znači da sam na dobrom putu.

Lijepo si me vodio, dao mi mnoge ljude koje nisam razumjela i to je boljelo, ali tek kada je bol porasla do te mjere da sam postala smetena sama sa sobom, kad sam prestala spoznavati što ne želim, kada više nisam željela ništa posebno, kada sam po prvi puta pomislila da mi je došao kraj kao što posudi punoj vode dođe ona kap koja se počne prelijevati, tada si me poveo na krštenje. Nisi mi se ni predstavio, nisam bila sposobna Te čuti niti malo. Nisi učinio čudo da bih Te vidjela i čula nego si mi dopustio da odlučujem sama, sva onako napola izbezumljena i smetena.

Tek tada sam naučila nešto o sebi i o drugim ljudima, o svijetu, o nebu i zemlji, tijelu i duši, vjeri i duhovnosti.

I još uvijek učim, a samo Ti znaš koliko volim čuti uvijek nešto novo, nešto otkriti što mi je čitavoga života stajalo pred nosom i to sam doživljavala s nelagodnim osjećajem da još uvijek ne znam dovoljno o životu.

Duša bez patnje ne može naučiti niti ljubiti, niti razmišljati, niti živjeti život dostojan ljudske osobe koja je nešto najbolje što si stvorio, Bože moj koji mi se predaješ, Gospodine moj koji krv svoju za mene prolijevaš. 01.06.2020. 17:09