Bijeg iz naručja smrti

Mnogi ne odu na misno slavlje, mnogi se tek tada prisjete smrti.

Sjete se smrti, ne vjerujući u uskrsnuće.

Misle na smrt, ne vjerujući Kristu.

To mora biti neugodno stanje.

To mora biti paklena muka.

To mora biti ponekad pravi užas.

Toliko se vezujemo za zemaljski život, privremeni život koji je počeo danom začeća i rođenjem, a završava smrću. Kako može netko biti miran, sretan i zaista kreativan s takvim svjetonazorom?

Dobro je sjetiti se Posljednjeg suda, ali za tako nešto učiniti potrebno je barem na trenutak povjerovati Isusu.

Prije svega dobro je sjetiti se nebeskoga života.

Taj život počinje u zemaljskome životu, a ne poslije smrti.

Kao što se sjemenka raspada od onoga što sadrži u sebi, tako se raspada zemaljski život iz kojega mora proklijati život nebeski.

Na misnom slavlju ljudi se pokaju zbog svojih grijeha jer se sjete smrti, ali zapravo se sjete Posljednjeg suda gdje će biti nagrađeni vječnim životom i opravdani vjerom u Boga ili kažnjeni vječnom kaznom zbog nakupljenih grijeha jer grijeh je zapravo smrt.

Nakon toga pokajanja vjernici se sjećaju nebeskoga života, sjećaju ga se u svojoj vjeri, u svojoj katoličkoj duhovnosti, jedinoj duhovnosti koja je istinska duhovnost, originalna.

Jer katolička vjera, kršćanska vjera jest život ljudskoga duha u ovozemaljskom životu; ne samo duša i tijelo, nego duh, duša i tijelo u vjeri žive nebeski život, u molitvama, u dobrim djelima, u slavljenju Boga, u božanskome životu kojega Isus podijeli svojima te tako i na misnim slavljima.

Vjerovati u jednoga Boga, Oca i Sina, i Duha Svetoga, a ne ići na misna slavlja, pa se i ne ispovijedati za grijehe, znači smrti pasti u naručaj. Tako ljudi ostaju mrtvi još za života zemaljskoga. Robovi oholosti i sebičnosti, pohlepa i požuda, depresije i zločinačkih misli o kojima ih uči i podučava Pali anđeo, Knez ovoga svijeta zemaljskoga i vremenitoga, Lažac i Otac laži.

Kome se ne ide na misno slavlje, taj bira zlo. I ne želi misliti na smrt, naravno, jer u zadahu smrti pokušava živjeti, stvarati i ljubiti.

Čovjek samo u Duhu Svetome može reći „Vjerujem u Boga”, u životu duha, u duhovnosti jedinstvene vjere i povjerenja u Bogočovjeka Isusa.

No, kada nakon te izjave ne ode na misno slavlje, na ispovijed, na pričest, njegova duhovnost se pretvara u materijalizam koji stvara svoga egoističnoga boga i mnoga božanstva kao što su hrana,

novac, brige oko preživljavanja i slično, a da se ne govori o preljubima i zločinima, primjerice o čedomorstvu.

Ući u nebeski život čovjek ne može sam po sebi prije smrti, a poslije smrti je uglavnom za većinu ljudi već prekasno za popravak.

Za ulazak u vječni život potreban je život duha koji se razvija za čitavoga zemaljskoga života, a nastaje od vjere u Isusa Krista, Kralja slave vječite. 04.06.2020. 07:56

„Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti.” Rim 8,2