Magijski svijet pogana

Zašto su ateisti zapravo ateisti, odnosno pogani ili bezbošci?

Zato što taj poganski i ateistički svijet zapravo potječe od magijskoga svijeta, onoga pradavnoga, kada se čovjek bavio svojim životom na stari i primitivan način, kada još nije bilo Objave Božje ljudima.

U tom pradavnom svijetu magije ljudi su sami sa sobom nastojali postići ispunjenje svojih najskrivenijih težnji ili su na magijski način pokušavali odagnati svoje strahove.

Isus Krist je došao na svijet, među ljude koji su Ga već očekivali kao Mesiju, ali čak i taj Izabrani židovski narod još nije bio zreo za nešto što čovjek sam po sebi ne može nikada dokučiti jer svaki pokušaj da se izbavi od strahova i smrti ili da si pomogne u svojim težnjama nikada ne može uspjeti bez Boga.

I dan danas, ljudi koji su još pogani ili deisti, ateisti ili agnostici postavljaju Bogu pitanja na koja traže magijske odgovore pa se razočaraju kad shvate da u Isusu Kristu nema magije te da neće dobiti od Boga svoj toliko željeni čarobni štapić kojim će si na brzi način dobaviti ono što želi.

Prvo što čovjek mora naučiti jest to da se je u životu potrebno potruditi, pomučiti i požrtvovno raditi na strpljivosti te koračati malim koracima prema vječnim stvarima.

Primjerice, ljudi pitaju zašto je Katolička Crkva tako bezobrazno bogata ili pitaju zašto Bog dopušta patnju i ako ne dobiju odmah u dvije prve riječi jasan odgovor na takva pitanja, odbacuju sve katolike, vjernike Boga i molitelje jednoga Boga koji magiju reže od početka i zaustavlja je svojom žrtvom i uskrsnućem što mnogi, na žalost, svrstavaju pod djela magije.

Ljudi ne razlikuju magiju od zdravoga i realnog ljudskog života i nastojanja. Isus nije magijski uskrsnuo, nego zaista.

Činiti magijske čine znači živjeti u mašti, a ne biti učinkovit u svakodnevnom životu jer bavljenje magijom paralizira čovjeka, čini ga lijenim i nesposobnim, bezvoljnim za život. Mnogi koji vjeruju da je sve magija zapravo ne žive radosti životne i svaki dan im je sve gori i gori jer ne vide veliku novost svakoga novoga dana, a ne vide ni svrhu života, buđenja iznova svaki dan i ne razlikuju im se dani jedni od drugih.

Sve su to posljedice kod ljudi koji ne rade nikada ništa već samo žive u mašti.

Vjera katolička nema ni trunke magije u sebi, ona je odgovor, odmazda i suprotnost od magijskoga svjetonazora.

Magija želi na brzinu i bez muke živjeti, ne trpi patnju, zavidi drugima na uspjesima i na sreći; ne vjeruje u postepenost i razvoj, u tradiciju i istinu, realnu i naravnu istinu.

Takvim ljudima, ateistima i poganima, vjernik ne može uspješno govoriti o božanskim stvarima, o spasenju u Gospodinu jer ateist jednostavno nema strpljenja poslušati odgovore na svoja pitanja, a nema ga zato jer živi u mašti i ne posjeduje samoga sebe, totalno je izgubljen u svojoj paloj ljudskoj naravi i u zemaljskim stvarima koje ne razumije.

„Ako vam rekoh zemaljsko
pa ne vjerujete,
kako ćete vjerovati
kad vam budem govorio nebesko?”

Iv 3,12