Vjera poniznosti

Zamrli su snjegovi u zraku,

različite želje, htijenje

što nas vodi

kao neka luč u ovom mraku.

Lanad ili vuci, ili hijene,

uvijek netko parbu rodi.

Zadnji prorok dođe

da obasja Kristov put,

da priredi ljude sve za Tijelo

koje, sveto, zemljom prođe

i pod svoj nas uze skut

da nam bude nebo bijelo,

da se ne držimo svoje slave

već da Boga proslavimo.

Hramovi smo Sveta Duha,

On nam daje pića živa, vode prave

da taj rascjep ostavimo

zbog igara i zbog kruha,

da se budućemu osvrnemo.

Proroci smo neba svijetla,

a ne zavidnici, mrzitelji

kad za vlašću protrnemo

kao narod lošega podrijetla.

Svi smo Kristovi i Krstitelji,

svi smo smrtnici i kratkotrajni,

rođeni smo vječnome životu,

a ne stoga da bi proslinili.

Neka putevi nam budu sjajni

da bi čisti ušli u Divotu

gdje se pita što smo učinili,

gdje se pamte samo dobra djela,

zrele misli i molitve blagoslova.

Dostojanstvo svoje nosi,

skromno srce, dušu što je htjela

samo dobro da se viče s krova.

Neka Božja sila sad orosi

zemlju malu prevelikih snova

i još veće poniznosti vjere

da nas neprijatelj stari

ne odvede izvan svijeta nova

gdje se slava dijeli preko mjere,

gdje nas čekaju svi Božji dari.

24.06.2020. 08:11