Pogled na trinitarni misterij

Pravovjerni ranokršćanski svijet bio je okružen mnoštvom hereza i krivovjeraca. Praznovjerje i krivovjerstvo postoji i danas u ovoj velikoj kršćanskoj civilizaciji.

Prva stoljeća poslije Krista ostavila su nam bogatu protuheretičku književnost koja je i danas, kao i uvijek, jako aktualna i važna za teloško tumačenje kršćanske vjere i Svetog pisma, odnosno za egzegezu i razjašnjavanje pojedinih odlomaka iz Biblije i ostalih spisa.

Bazilije Veliki, rođen oko 330.g. u Cezareji u Kapadociji, i Grgur (Gregorije) Nazijanski, rođen u Arijanzu blizu Nazijanza 329.g. dvojica su od mnogih crkvenih otaca od kojih nam ostaje nauka protiv hereza, a za bolje teološko razumijevanje i to u patrističkoj književnosti koja se razvija do VIII. Stoljeća.

Katolička Crkva ih slavi danas i važni su, između ostaloga, zbog nauka o Presvetom Trojstvu pa i u kristologiji. Njihove rasprave i njihovi spisi tumače ona pitanja koja se nameću posebno na početku liturgijske godine, to jest u Božićnom vremenu.

„Bazilije Veliki, potpuno vjeran nicejskom vjerovanju, pristupio je problemu ne naglašujući toliko, poput Atanazija, jedinstvo Boga već uzimajući sasvim ozbiljno razliku među hipostazama. Zato je predložio rješenje tvrdnjom o jednoj božanskoj biti (ousia) i naravi, različitoj od triju hipostaza, dakle triju osoba obdarenih vlastitom subzistencijom i značajkama koje, u prostoru jedinog božanstva, razlikuju te osobe jednu od druge. Te značajke su za Oca očinstvo, za Sina da je rođen od Oca, za Duha Svetoga moć posvećivanja. Ovo učenje, koje sadrži puno božanstvo Duha Svetoga, usavršit će Gregorije Nazijanski i Gregorije Nisenski, a postat će na saboru u Carigradu 381. službeno učenje Crkve” * Iz Patrologije, Pavić i Tenšek, str. 184.

„Misterij Trojstva veliki je cilj Gregorija Nazijanskoga koji je sačinio distinkciju s jedne strane između božanskih atributa (dobrota, istina, moć, vječnost), kao atributa božanske naravi koji su zato zajednički trima osobama, i, s druge strane, različnosti individualnih i raspoznajnih karakteristika triju Osoba (Očinstvo, Sinovstvo, Izlaženje), koje označuju vlastiti karakter, posebnost i vlastitost svake pojedine Osobe. Odatle njegov čudesni zaključak: 'Tri Osobe nisu drugo nego JEDNO pod vidom božanstva, dočim JEDINSTVO je Trojstvo pod vidom osobnih vlastitosti' (Oratio 31, 9; PG 36, 143). U polemici s arijevcima tumači istinsko značenje pojma „Otac”. Ova riječ ne označuje bit Božju, niti Božje djelovanje. U tom slučaju arijevci bi imali pravo, ukoliko bi, u nekom vremenu, Otac bio dao bit Sinu. Ime 'Otac' bitno označuje odnošaj, jednu relaciju. Zato definirati Boga kao 'Oca' ne znači kazati ono što On jest, nego izraziti ono što je On u odnosu na Sina (Oratio 29, 16). Upravo termin 'odnošaj', unešen da protumači trinitarni misterij, te protegnut ne samo na Oca i Sina, nego i na Duha Svetoga (Oratio 31, 9), postat će tradicionalna baština za sav teološki govor. 'Otac', 'Sin' i 'Duh Sveti' nisu tri prazna ili jednostavna aspekta, nego izražavaju različnst odnošaja koji razlikuju i, istodobno, ujedinjuju tri Božanske osobe, a da ne izlažu pogibelji njihovu božansku narav.” * Iz Patrologije, Pavić i Tenšek, str. 192.

S trinitarnim se misterijem susrećemo uskoro, na svetkovinu Krštenja Gospodinova. 02.01.2020. 05:54