Knjiga proljeća

Odložila sam knjigu svoje bijede

pokraj Sveta pisma krasna,

na tu policu života svoga

iza koje sve praznine slijede,

jer je dolazila smrt mi časna,

a ja odlazila smjerom Boga.

Još sam ovdje, i dan, danas, tiha,

ali police se nisu više napunile;

još sam ista, kao da ću poći,

evo, sada, dok se laćam stiha;

neke želje nisu se još ispunile,

neki snovi nikad neće doći.

'Država Božja' ili 'Dokaz ontološki',

ili mnoga sveta hodočašća,

možda logika ta i estetika,

sve su to problemi morfološki,

slatko piće Božjega došašća

kao što je slatka i poetika.

Dani gnjeva, grubosti i snage

odavno su splasnuli u mrazu

poput izgaženih kestenova

što ih nađu ulicama stope blage;

i ne vidim više svoju stazu,

ali kročim kao da sam duša nova,

mada ne vide me breze

kao tada kad bih stizala u grad,

diveći se pitomosti parkova.

Visoke su šume tihe jeze

koje ovdje sanjam sad;

visoko je repatica iznad krova.

Uvijek velim 'bit ćeš bolje

kad naiđu proljetne sve noći',

kad nabrajam godine i sate

što su prošli kao strujno polje;

uvijek mislim da 'još nećeš poći

jer se mora ispuniti za te

sve što Providnost još hoće.'

Zaista je svaki dan mi dužnost,

mada, velim, nema svu jačinu

da me brani od moje sljepoće.

Ta je odvojenost mi od Boga nužnost

da si spoznam svaku opačinu.

Ali možda ipak to je ispunjenje Riječi

jer su moji dani blagoslovljeni i dugi,

jer mi duša sasvim druga skica;

i ne tražim slavu, niti ptičje mliječi,

samo živim, a tu nema mjesta tugi,

nema razloga za boli lica.

Ovaj stol je sav moj svijet,

ova svijeća sva mi je energija,

ptice, mjesečina svi su gosti moji.

Čak da hoću, ne mogu ni mrijet'

jer mi nije gotova elegija

koja moje vrijeme kroji.

13.01.2020. 00:28