Ponijet
ću te visovima
kada
budem odlazila,
ti,
prenježna dušo moja;
nebeskima
poslati te klisovima
gdje
se zemlja ohladila
i
postala samo prošlost tvoja
kakvu
ti ne pamtiš,
a
o kojoj zna tvoj Bog.
On
će dati tebi stan,
žarko
srce da zaplamtiš
radi
događaja tog
što
ga čeka svaki san.
Kao
da si uzdignuta lako,
bez
te zemaljske težine,
kao
da te nebo vuče,
ti
osvajaš cvijeće svako
i
taj život nebeske svježine
gdje
ti bilo neprimjetno tuče.
Predat
ću se zapravo, ti znaj,
Jačemu
od svega, Bogu mome,
Duhu
vrhunskome i Vladaru
kad
zazvoni meni kraj,
kad
ni pjesme više ne budu mi trome,
darovati
sebe Križu, rajskome vrataru.
06.01.2020.
19:53
No comments:
Post a Comment
just do it