Bog i ljudska duša

Preko noći tamnih šume

blagotvorne kiše

poput melema za tijelo

i za zemlju, livade i drume

dok se duši život briše

kao nebo cijelo,

prepuno crnine

od koje i čitav svijet

dobiva tu beznadežnu boju.

To je samo podloga mrkline

iznad koje Duh je Svet

koji štiti krhkost tvoju.

Bog je vode razdvojio

da bi duše udisale

Njegov tako vrijedan dah.

Nebo je od zemlje rasporio

da bi u njeg' duše stale

kad na zemlji pukne krah.

Uzdiži se duhu tome,

ti, pokisla dušo ljudska,

nije tvoja ta materija

koja kao sidro tone

kad je stigne raspra sudska.

Tvoja slavna je misterija

koju samo Bog je izmislio

protiv svake tvoje boli,

protiv muke što ti srce jadi,

iznad svega što bi čovjek pomislio

da te njome, slabu, osokoli,

da te njome, tužnu, iznenadi

jer ti nećeš nikad prije znati

što ti je tvoj Bog priredio,

daleko je tvoja mašta

koja čezne gledat' zvijezde sjati.

On je život tvoj i dušu ti uredio

da ti vječno ne ispašta

strašne grijehe svjetovnoga Kneza

što u srce ti odavno već zalaze

koje samo ljubav naokolo traži.

Dah je tvoj sa tvojim Bogom veza,

u tvom srcu Božje tajne se nalaze,

ali samo ljubav Boga tvoju žeđ utaži.

26.01.2020. 00:10