Sjaj poezije

Preljubničke pjesme mlade

pjevala sam onih dana

kada nestale su prepreke

što tako sigurno mi život grade

kao krošnja razlistana,

kao sve te tihe rijeke.

Nisam bila nikada pjevačica,

samo moram naći trag

tamo gdje me jače tuku

vihori svih slavnih inačica,

gdje poezija je prešla prag

do kojeg me rime vuku.

Zato želim reći bilo kome

sve što moždane ispisuju,

sigurna u svojoj slutnji.

Možda jednom mene slome,

možda druge duše čuju

razloge tih pjesničkih pomutnji.

Samo slušam, samo vjerno pišem

ono što mi govore i daju

moji glasi, tako tihi, neznatni

koji čuju kako sporo dišem,

koji kratko kao bljesak traju;

to su stihovi prezlatni,

oni jedino su što je bistro,

spasonosna iskra pomračena uma,

oni vode me iz teška ropstva

na područje tako čisto

kakvo nije niti tamo gdje je šuma

strašnog djevičanskog srodstva

u normali punoj predrasuda.

Biti isti kao drugi, svi u svojoj formi

iz koje se straše proviriti

ili pustiti se brizi javnog suda

koji ne zna letjeti iz svojih normi,

ali biti, živjeti, zadiviti

anđele i ptice nebeske što lete

poput onih misli rijetkih genijalaca

što se puštaju pred nadahnućem,

koji prejaki su da ih spete

užadi i koplja mnoštva znalaca

koji ne podliježu ovom sjaju vrućem?

Radije ću javno neprekidno ginuti

zbog tih mojih izrečenih rima,

pustiti ih neka traže na slobodi

gdje će netko možda skinuti

malo ljage s toga teška krima

kada mu se nadahnuće rodi.

28.08.2016. 09:14