Kad bi me, Bože, samo pogledao
da me izvedeš iz moga sužanjstva,
svaki bi dušman preda mnom pao;
kročila bih putima sveta prostranstva.
Odmah bih prihvatila desnicu Tvoju
i ne bih se nikada osvrtala.
Sve bi mi svetinje bile na broju,
najljepše hvale tada bih ocrtala.
Znala bih što je moj životni čas,
znala bih mrijeti u preobraženju
i svaki bi plodan bio mi klas,
otporan svakome okruženju
jer ne bi mi dao raj prije vremena
nego bila bih jednako sama,
ali prepuna duhovna sjemena
i ne bi me nikada uzela tama.
Kada bi samo čuo moj slabašni vap,
možda bih postigla drugome nešto
od svega što mi je sada hlap;
znala bih tješiti, voditi vješto.
I sada, kad rijeka pritječe ušću,
kako bi svečan bio mi kraj!
Razvrgla bih onu maglu, još gušću,
otvorila prolaz u ovaj gaj.
Načini cvijeće od moga spasa,
predaj sve voćke kome je rat.
Daj barem zalogaj toga klasa
da mi ne propadne mirisni lat.
Sada tek vidim Tvoju muku i žal,
Tvoju ljubav i odanost, i predanje
svakome stvoru kojeg izjeda jal.
Kako je teško to bogato stanje
kada ne vide duše, nit primiti znaju
vlastiti opstanak. O, siromaha,
slijepaca svih u mome kraju;
čitav im život od mrtva praha.
22.08.2016. 01:58
No comments:
Post a Comment
just do it