Kad začujem porođajne trudove,
znam da rađa se poezija i znak
što pokreće ove udove;
sigurno će stih mi biti jak.
Ja ga čujem u toj Duši,
ja ga ćutim oko mene
kako srce moje brusi,
nadvladava sive sjene.
Ne žurim se, neka muke,
preslatka je na tom križu
gdje me napuštaju nauke,
gdje mi glasi, šapti stižu.
Ja te slušam, Dušo glasna,
ja te osjećam tu, oko srca,
a kraj mene vatra strasna
plamti bez i jednog grča.
Najbolja sam tvoja poruka
jer kroz mene sve prolazi
dok ne kapne odluka:
Bog me tvoje riječi traži.
Znam da negdje sjećanje mi sijeva,
onaj jedan jezik koji osta isti
još iz doba porođajna gnjeva
što filtrira i očisti
nakupine čudnih izražaja,
tuđih novotarija.
Dar ti moga opažaja
služi kao stara arija.
O, da, ista je memorija,
samo jedna što nas veže
kao neprobojna folija;
ona i do Boga seže.
A gle Tvorca naša, njena
koji načini nas, moja slova!
Razmakla se svaka sjena.
Dušo, riječ si Božjeg blagoslova.
10.08.2016. 05:28
No comments:
Post a Comment
just do it