Kruše života

Pitam li Te, sve mi veliš,

a moj krvotok Te prati

kako ljubav svoju dijeliš

koja rijetko Ti se vrati.

Znam da ne daš odgovora

za sve druge ljude,

ali ja ih gledam s gora,

trzaju se kao lude,

zure njima duplje očne,

pune mutna sljepila,

a ruke im krvoločne,

mržnja ih zalijepila

za vlastitu pohlepu.

Svi su mladi ili tati,

ne znaju za Hranu lijepu

koja sve pozlati;

mnogi ne vide pred sobom

ponajveća krvnika,

trguju il’ prijete grobom

pod pritiskom žrvnika.

Ne daj da me smelju

u svom naletu na tuđe,

da pokose vrijednost velju,

odaberu luđe.

Nečovjek je svaki taj

koji pušta se podjarmiti

pa putuje za raj

da bi sebe skriti,

svoju nesposobnost;

i zbog toga želi ubiti.

Nema li podobnost,

glavu će izgubiti

mjesto da se ponosno upita

kome daje da ga topi,

kome pušta do svog srca skrita;

svraka njemu mozak popi.

Sama sebe mnogi tlači

pa se čudi da ga drugi hoće.

Ako ne znaš da si jači,

tad si žrtva svoje zloće.

A Ti, dragi Bože moj

i moj slavni Spasitelju,

ne daj mi u ludi boj!

Ne daj mene tlačitelju.

14.08.2016. 16:44