Na vratima pustinje

Uskršnja borba oko ozdravljenja

svih kutaka duše i srca,

potamnjelih od zaboravljena grijeha,

pokazuje mi razna stremljenja

zloće što u meni grca

pa me koči usred iskrivljena osmijeha

jer moji su grijesi tako tvrdokorni,

moji su vragovi iskočili

na osudu svih najgorih dana

i još uvijek ne žele postati pokorni;

moju su dušu namočili

suzama i kapima pota slana

što mi se u noćnim morama javlja.

Ugrizi prijetvorne zmije

kao da me za kožu štipaju i bole;

podižem ruke za tragovima zdravlja,

sklapam ih lako i što prije

da umjesto usana za mene mole.

Bog mi dade zloću mi pogledati,

prikucanu visoko na stup Suda,

kao rukom načinjenu od gline i mjedi,

a u snu mi dade lako progledati.

Svijah se od muke kao gruda,

krv mi se u grču na duši sledi.

Utjehom zbori moj Bog i pokaže

da nisam ja na tom Sudu

već moja nevjera i strašna sumnja,

nestrpljivost koja se ne podlaže

nego se odaje bezumnku ludu,

zloći koja grabi i od najmanja bezumlja.

Željela sam slobodu od siromaštva,

spas od gladi i tuđih predrasuda,

pratila Boga na putu oslobođenja,

navalila na sebe milostinje i opraštva,

a bila mi teška pustinja luda;

sada tek prava mi slijedi žrtva porođenja.

Presuditi moram vlastitim grijesima,

krenuti dalje kao kada sam bila zarobljena,

trpjeti predrasude i vlastite sumnje;

podnašati pustinju s blagim osmjesima,

vjerovati da sam za borbu osposobljena,

vjerovati da pustinja nije bezumlje.

15.03.2016.  04:45