Mjesto gdje si Ti

Ako Te konačno vidim uskrsnuloga,

nije li to kraj ove zemlje koja pati?

Znači li to da je život njen i život Boga

jedan isti život kad se nenadano vrati?

Znači li to da su muke ovog svijeta

predodređene samo onom koji k raju hodi,

da su srca koja bježe s pakla kleta

uskraćena za taj pristup što ih oslobodi

jer koji Te u ovom našem paklu ima,

taj Te lako slijedi k vječnoj livadi

dok je onaj što se iluzija prima

ostao na muci kada nema traga nadi?

Nije li na zemlji ispit za sve nas?

Nije li to kušnja, ravna Tvojoj patnji?

Tko još može reći da ne želi spas

kada propada mu izvor zlatni,

kad stradava čak i onaj tiranin

koji se je zaklonio prevelika jada

i kad sreće ima samo skromni getanin

što se muči usred progona i glada?

Ti apsurdi! Tko ne bježi, taj se spasi

makar zna da neće vidjeti oslobođenje.

Ovaj život nije zato da se još ukrasi

već je zato da se gine, trpi, tuguje i vene.

Tamo gdje je ono najgore, tamo treba ići.

Ovaj svijet već silom u ponore pada.

Tko je sretan, mora k muci stići

da pronađe mjesto gdje si i Ti sada.

30.03.2016. 06:26

HVALOSPJEV USKRSNOJ SVIJEĆI

Nek usklikne sad nebesko mnoštvo anđela, nek uskliknu službenici Božji, i s pobjede tolikog Kralja, neka jekne trublja spasenja. Nek se raduje i zemlja, tolikim obasjana blijeskom, i rasvijetljena sjajem vječnog Kralja neka osjeti da je nestalo po čitavome svijetu mraka.  (…) Ovo su naime vazmeni blagdani, kada se onaj pravi Jaganjac kolje, čijom se krvlju posvećuju pragovi vjernika. Ovo je noć kad si nekoć naše oce, sinove Izraelove, izveo iz Egipta i kroz More Crveno po suhu proveo. Ova noć i danas Kristove vjerne po svem svijetu oslobađa od bijede grijeha i opačina svijeta, a vraća milosti i pridružuje svetima. Ovo je noć kad je Krist raskinuo okove smrti i kao pobjednik od mrtvih ustao. Jer ništa nam ne bi vrijedilo rođenje, da nismo dobili otkupljenja. O, divne li pažnje Božje prema nama. O, neshvatljive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao. O, zaista potrebna Adamova grijeha, što ga smrt Kristova uništi. O, sretne li krivice, koja je zavrijedila takvog Otkupitelja. O, zaista blažene noći, koja jedina zavrijedi znati vrijeme i čas, kad je Krist od mrtvih ustao. Ova uskrsna sveta noć ništi grijehe, pere krivice, i nevinost vraća palima, a radost tužnima. O, zaista blažena noć, u kojoj se nebesko sa zemaljskom, božansko s ljudskim povezuje. Molimo te, dakle, Gospodine, da ova svijeća, posvećena na čast tvoga imena, neoslabljena ostane, da razgoni tamu ove noći. I primljena na ugodni miris, svjetlilima nebeskim neka se pridruži. Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica. Danica koja ne zna zalaza, a to je Krist Uskrsli, povratnik od mrtvih, koji svijetli svakom čovjeku te živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

Rastanak

Preda mnom prolaz, velika vrata

s kupolom od kamenja drevna,

visokom dovoljno za diva.

Vidim, prolaze, i sestru, i brata,

ramena im uspravna, srca im revna,

a nekad im bijahu leđa kriva.

I moja se kičma uspraviti mora;

duh se poginje jer vrata mu uska,

u tome i jest ona slavna revnost

odlazećih kroz kapije sjajnog dvora.

S očiju spada mi nevidljiva ljuska:

sa mnom će proći i moja duševnost.

Stojim pred vratima, nadomak gradu,

duša se osvrće za nečim što ostaje,

za raznim blagom i blagodatima;

zbog njih sam izgubila godinu mladu,

zbog njih mi tuga još uvijek traje,

zbog udobnosti sporo prilazim vratima,

a netko me doziva, nešto me koči,

moja duševnost još nije zrela

i nije za odlazak stasala.

Bože moj, dušu mi još natoči

jer nisam učinila sve što sam htjela,

nisam se još ničim opasala;

čeka me izgradnja stamenog lika

da sličim i ja onom dostojanstvu

s kojime ljudi kraj mene prolaze.

Vraćam se, a u srcu mi živi slika

duša koje prilaze Tvojem prostranstvu

i sve dalje i dalje od mene odlaze.

16.03.2016.  09:22

Sandale

Na tvoje sandale

spušta se tkanje od čipke,

a stope ti male,

kosti kao šipke;

nosiš veliko dijete u naručju,

pobožno gleda koga to pozdravlja

narod sa cvijećm u stručju,

kome se osmijeh tvoj suzni javlja.

Koliko nade u izazu lica!

Povjerenje bezgranično

odašilje poput živih ptica

kao da srlja panično

bilo kamo, samo izvan bijede.

No, zjenica oka svima je ista;

svakome tužne uspomene blijede

jer svi zajedno slave Isusa Krista.

Pod Njegovim sandalama

trunje od palmi osta

i trunje od raznih jarama,

od silnih godina žeđi i posta.

Laganim hodom u slavi kroči,

na dvore stupa, a pred Njim đavao

koji kao da ne vidi sve te oči.

Umjesto palmi baca Mu čavao.

I ta velika Božja djeca

odlaze opet u svoje nade.

Oči im traže, koljeno kleca,

Isusa zovu i tamjan Mu kade.

15.03.2016. 23:40

Na vratima pustinje

Uskršnja borba oko ozdravljenja

svih kutaka duše i srca,

potamnjelih od zaboravljena grijeha,

pokazuje mi razna stremljenja

zloće što u meni grca

pa me koči usred iskrivljena osmijeha

jer moji su grijesi tako tvrdokorni,

moji su vragovi iskočili

na osudu svih najgorih dana

i još uvijek ne žele postati pokorni;

moju su dušu namočili

suzama i kapima pota slana

što mi se u noćnim morama javlja.

Ugrizi prijetvorne zmije

kao da me za kožu štipaju i bole;

podižem ruke za tragovima zdravlja,

sklapam ih lako i što prije

da umjesto usana za mene mole.

Bog mi dade zloću mi pogledati,

prikucanu visoko na stup Suda,

kao rukom načinjenu od gline i mjedi,

a u snu mi dade lako progledati.

Svijah se od muke kao gruda,

krv mi se u grču na duši sledi.

Utjehom zbori moj Bog i pokaže

da nisam ja na tom Sudu

već moja nevjera i strašna sumnja,

nestrpljivost koja se ne podlaže

nego se odaje bezumnku ludu,

zloći koja grabi i od najmanja bezumlja.

Željela sam slobodu od siromaštva,

spas od gladi i tuđih predrasuda,

pratila Boga na putu oslobođenja,

navalila na sebe milostinje i opraštva,

a bila mi teška pustinja luda;

sada tek prava mi slijedi žrtva porođenja.

Presuditi moram vlastitim grijesima,

krenuti dalje kao kada sam bila zarobljena,

trpjeti predrasude i vlastite sumnje;

podnašati pustinju s blagim osmjesima,

vjerovati da sam za borbu osposobljena,

vjerovati da pustinja nije bezumlje.

15.03.2016.  04:45

Masline

Ne mogu odoljeti maslinama,

već za proljeća

kada slabe kiše padaju,

kad se granje skuplja na plavinama

plodova i cvijeća,

a duše se nadaju.

Čega bih se odricala

osim sebe same

i svih dana svojih

kad sam teško izricala

grozna djela tame

i jedva ih pobrojih?

Odričem se svega što je prošlo,

za život se sveti spremam,

za blagoslov ulja i vina

i za vrijeme što je došlo,

vrijeme koje nemam,

vrijeme palmi i maslina.

Neće nikada mi oduzeti

dane progona, dane muke,

dane posta bez mog Zaručnika,

niti će me trpezama speti.

Samo moje sklopljene ruke

bit će glasnije od svih tuđih povika.

Ne mogu odoljeti iščekivanju;

blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje,

skroman Bog na magaretu,

svemu svom imanju.

Ne želim imati već samo činiti ophodnje,

častiti si maslinama dušu svetu.

12.03.2016.  07:59

Zelena kiša

Nebesima se osmjehujem,

od svoje jutarnje topline

poprimaju zelenkastu boju.

Kišica zemljom odjekuje

predivne proljetne punine,

a vrapci svejedno poju.

Tko zna kako oni vide

svjež i prohladan čas,

cvrkut se njihov ori.

Po oluku kapljice bride,

vreve se ne čuje glas,

a tramvaj romori.

Proljetno nebo zalazi

u moju sobu i stan,

prozor široko zjapi.

Golubica mjesta traži

da stane u dan radostan,

a zima polako hlapi.

11.03.2016.  06:40

Pobjeda

Nema te u zaspalim šumarcima,

danas si izprosio prebajna sjećanja,

postavio mi činjenice na moj stol.

Nema te u jakim žmarcima,

zapisujem samo ciljana lutanja

kada si skidao s mene mutež i bol.

Između obaveza hodim po dnevnicima,

nema te tamo, svi su izgorjeli,

a pepeo se miješa sa svježim mlijekom.

Nosim žive ljude u srčanim spremnicima

koji su mi zaista sasvim ogoljeli

i, sva takva, gledam za strehom

što se izvija u smjeru sjeverozapada

gdje odlazeći misionari drže raspela,

od kroka do kroka, od postaje do postaje.

Opet je proljeće, opet sam mlada,

za žive ljude u mom srcu zapela.

Tamo si ti, tamo i tvoje raspelo ostaje.

10.03.2016.  10:50

Koraci ulice

Živjeti estetski, tražiti ljepotu i sklad

možda je prevelika zadaća za ljude

jer oni ne umiju izgraditi vlastiti grad,

a sve oko sebe povazdan kude.

Od te unutarnje praznine i suhoće

oko im ne vidi sadržaj vrijedan

osim onoga koji je prazan od zloće,

a takav ne opstaje grad ni jedan.

U praznini površnosti ljepota se traži

da ne bi se vidjelo bolne ružnoće

bez koje ne postoji ni grad najdraži

u kojemu svatko živjeti hoće.

Estetika života dolazi samo tada

kada se vide mane kao izazov laki

da se načini istinski smisao grada;

tada su koraci ulice lijepi i laki.

Živjeti estetski ne može koji sanja

ako rukave svoje pošteno ne zasuče

da izgradi od sebe velebna zdanja

makar se oči od gadosti muče.

09.03.2016.  07:27

Polupani sat

Kako mi zima po ramenima sve više teče,

tako se ja sve jače u kaput omatam;

i oblaci zemlju sve više gnječe, i zrak peče.

Fijuče okno, zastava stara životom lamata.

Hej, gdje su dani kada je pržilo kao ražanj,

gdje li su uvale sunčane i plave lagune;

gdje nestade krvotočna gospodska ladanj?

Hladan grad samo što ne istrune

od bezazlenih promjena temperature.

Sav se uskovitlao kao da nestaje, ulice prazne

kazuju znakove vremena kao ure;

po duši mi lete uspomene razne.

Zaboravljam što želim reći, kriva je klima,

u kaputu sjedim, stiščem se pokraj dna

i ćutim samo da mi je dojadila zima.

Nikako da se prenem oda sna.

Kao vjetar misli mi lete kojekuda

dok stara kazaljka klimavo vrluda.

08.03.2016.  22:35

Bijeg iz prosječnosti

Vidjeli smo Tvoju moć i snagu,

ona nam je izvirala iz naših nevolja,

potreba je velika svima nam za spasom.

Kada bismo živjeli samo sreću blagu,

postali bi ljudi razvratničkih golja,

doveli bi sami sebe u pakao lasom.

Nikada Te ne bi znali, ni poznavali,

a Tebi bi srce prepuklo zbog nas.

Tvoji ćemo biti sinovi kad budemo braća,

tada vidjet će se da smo zaista Te zvali

da nas putiš iako je strašan Tvoj gorljivi glas.

Ti nam dodaj od šapata svoga slaća

jer je slatko ljubiti Te u tajanstvu,

svaki dan Te blagovati kao nasušni kruh

da u nama stvaraš nove sokove.

Nismo mi dorasli tom poznanstvu,

a Ti ipak razvijaš nam duh

u kojemu činimo blage skokove

da bismo izišli iz ova svijeta zla.

A kamo drugamo bi mogli doći

nego u nevidljiv ogroman prostor

gdje vlada mir na nebu, preko tla

po kojem hodimo s velikom moći

kao da se razderao naših duša zastor.

Sve što jučer nisam primjećivala

danas vidim jasno zjenicama nade,

ona otkriva mi pravu sliku Tvoga lica.

Sokove u meni nekada sam skrivala,

a sada ja s njima živim, Sveti Grade,

oni jači su od svih mojih drhtavica.

Kako je uzbudljivo Te poslušati,

doći blizu Tebe, tjelesno i duhovno,

opipati dragocjeni bitak, tako pristupačan.

Kako lako mi je ovaj svijet iskušati,

napojiti neko srce srdito i bunovno

koje čuva samo formu, jauk uglačan;

ljubiti ga slično Tvojoj ljubavi za mene.

Ne vjeruju mojoj povijesti i formi,

ne vide mi od tih soka život vječni.

Kada jednom drhtavica sva u meni krene,

vide da sam izvan svih njihovih normi,

ali draži im je njihov život prosječni.

07.03.2016.  09:25

Na vratima vječnosti

Na vratima novih obećanja,

na poljanama Jerihonskim

gdje nestala je nebeska mana,

nahrani me zrnjem iskonskim,

dade mi beskvasnu pogaču

kakvu mi srce okusilo nije

i odstrani od mene lomaču

da me od sada ljubav grije.

Iziđoh mlada iz pustinje,

svježa zbog opravdanja;

vidjeh klasja gustinje,

plodnu zemlju iz sanja

po kojoj ne briju oluje

nego samo molitve ruše

zidine kojima struje

i oklope moje duše.

Što moje oči vidjele nisu

i moje uho nikad ne ču,

sada nađoh na klisu

što pokloni se tu,

preda mnom, pod stopama

kojima novom zemljom gazim.

Ropstvo me više ne slama,

slobodnim putem prolazim,

a pustinja ostaje iza mene,

ljubav mi jedino poštenje.

Ljubav mi otkloni sjene

da slavim Tvoje oproštenje.

06.03.2016. 08:08

Milost

Bijah slijepa od rođenja,

učili me dušu istresati

sve do zadnje slutnje.

Samo s toga posvećenja

naučio si me istesati

sve moje pomutnje.

Prepoznadoh Te, Sine Davidov,

kao da smo mi blizanci

jer sam uvijek bila poslušna.

Poslušnost mi bila zov.

O, kako smo stari znanci!

Idealima sam bila zdušna

koji obećavali su besmrtnost.

Varali su cijele mase,

a ja sam sve vjerovala.

Kako smiješno, bratstvo i jednakost,

ali ne daj na se.

Laži nisam sljedovala,

nije mi se dopalo

jer sam istinu uzljubila

kao prava proleterka.

I evo me jer me je našopalo.

Ipak, ja sam ubila

kao svaka slijepa zvijerka.

Ti me rodi, a ja bijah nesvjesna

pa sam srljala u maglu

strasnom istinom i vjerom.

Svakome sam bila tragična i smiješna,

samo Ti navede bagru

da Ti me pokažu s mjerom.

Ništa mi nije nedostajalo,

htjela sam se i ja nasmijati

da se slučajno ne predam.

Preda mnom je srce Tvoje stajalo

koje mi je htjelo nešto dati;

smiluj mi se da progledam.

I pretvoriše se zvijeri u snebivanje,

pretvori se blato u krvavo tijelo;

drvo neko, tvrđe od ta smijeha.

Kada prođe iščekivanje,

vidjeh lice Tvoje, kao magla bijelo.

Od sljepoće nasta more grijeha.

Konačno sam progledala, postala prah.

Gdje su moji ideali i moja potencija?

Mrtva pjesnikinja, za sve bezimena.

Još primijetih uza sebe neki svježi dah,

Ti si ona Davidova kraljevska esencija,

Ti si ona Istina mi neviđena!

04.03.2016.  23:23

Gospodar i sluga

Nije li posao sluge da točno zna kako njegov Gospodar diše, koje su mu navike, a kakvi mu hirovi? Nije li mu posao susretljivo i neuomljivo paziti na Gospodara, čuvati Ga i na vrijeme ponizno upozoriti na opasnost?

Nije li Gospodar koji sam izabire sluge, otpušta ih ili prijateljski pita kako im je obitelj?

I kad Gospodar daje nagradu, sluga je mora prihvatiti.

Neće li Gospodar odrediti slugi kada može postati sin, dio velike obitelji u kojoj služi?

Sluga tako postaje brat pravom Gospodarevu sinu.

Što ako ga brat kao brata ne prihvaća? Tada se izjednačuje s običnim Očevim slugom jer traži svoja prava, prednosti i bolju nagradu.

Tako sin ostaje nesposoban sluga, a zaslužni sluga postaje pravi sin.

Tko je kriv za ovakvu nevolju?

Očev sin ima sve.

Sluga ima samo sebe.

Otac i Gospodar je pravedan i ne može kažnjavati svoga sina te mu oteti nasljedstvo.

Sin mora priznati svome Ocu slobodu izbora.

A što ako Vinogradar daje istu nadnicu onome koji puno manje radi u Njegovom vinogradu?

Ništa.

Ovdje nije u pitanju nadnica nego dogovor između Vinogradara i nadničara. Da je Vinogradar rekao da će plaćati prema učinku, svatko bi bio zadovoljan, ali Vinogradar je samo pozvao nadničare i sa svakim se pogodio. Pogodba je izvršena pravilno.

Kada se Gospodar dogovara, On izvršava svoje.

U obiteljskom odnosu nema nagodbe, od sina se očekuje dobro i zlo nasljeđe; ne može baciti svoje imanje.

Svi smo mi sinovi koji ne konzumiraju ulaganje u nasljedstvo.

Da ne propadne.

Sasvim drugo vino

Izopačena slika svijeta,

pregled loš, a pogled mutan.

Usred zime miris ljeta,

kisik živi kao da je sputan.

Ništa ovdje nije tako loše

da se ne bi moglo uljepšati,

čak ni oni koji prose.

Čovjek mora jako utjecati

na sve što mu stave pod nos.

Čaša vina ubija, kalež svete Krvi oživljava.

Oboje je vino, oboje je otkos,

ali on ne vidi dalje od Ikara.

I kad pije, u Tebi je razlika,

ali on je na tom svijetu ne prmijećuje.

Poslije svijeta sasvim druga slika;

što je pio tek na kraju posvećuje.

A kraj, to je nešto sasvim drugo,

ushićenje daje naznake o tome,

ali ono samo nadanje je grubo.

Jer sam Te okusila u obome,

čeznem Tvoju sliku vidjeti još bolje,

čeznem gledati sve Tvojim očima.

Svoje poglede Ti dajem s puno volje,

ali mi se ono Tvoje iz mene otima.

Jednom kad si me zaručioza svoju,

uvijek ćeš me čuvati i zvati

da okusim veću drugost Tvoju,

da poželim Tvoje srce znati.

04.03.2016. 00:02

Kap

Hladna kiša predstoji mi kao blagodat,

pokušat ću shvatiti to kao neko moranje.

Blagoslovljen dan kada prestao je rat,

tada je zaživjelo ovo svakidašnje kolanje.

Blagoslovljen bio onaj raskinuti oblak

zbog kojega pržilo je kasno popodne.

Tada već se znalo kako doći će mrak

samo da bi olakšalo. Grane plodne

napile se sve svježine s nekim opuštanjem.

Znam, dolazi blagi stres i šok,

čovjek iznova doživi želju za pucanjem,

ali nikada to nije na dugi rok.

Kada gori, kad već svaka jota skromno izgara,

zaboravi se da to treba ipak jednom stati,

a kad prekinu se lanci ili tamna omara,

nakon stresa, norma se konačno vrati.

Hladna kiša potrebna je opeklinama,

potrebna je meni za povratak u bitnost,

tek toliko da se odmaknem sparinama.

Ovdje s ratom prestaje mi sličnost.

Nadam se kao neko dijete gladno

da će dobro doći izobilje mi slatkiša.

Nadam se da neće dugo biti hladno,

ovo će biti samo obična kiša.

03.03.2016.  01:37

Sokolar

Zauzdati snažna krila stršava

može biti samo dio snova,

a ne stvarni plan za sokolara.

Kako možeš posoliti bića lepršava

koje nosi krunu od slova,

koje sve zakone obara?

Sokolar je mislio primamit ću ga,

dat mu hrane, staviti mu prsten

pa ga dopratiti na vrhunce

gdje ću ga promatrati iz luga.

Sokol preletio grad raspušten,

krenuo ravno na sunce

koje spustilo je svu toplinu.

Gore čekalo je gnijezdo

gdje su sokolići naučili let.

Sokolaru sunce sinu,

vidje kako sokol leti za zvijezdom

koja sprži sav zaostali svijet.

Posljednji mu bio uzdah

kada vidje prsten na svom dlanu

koji ostao je prazno poprište.

Od svih sokolića zastao mu dah.

Kao da se ruga njegovu planu,

sunce ga upita koga ište.

Reče da je htio imati moć

kad već letjeti ne može,

da je željan sunca.

Tada spustila se duboka noć

da se sokolići slože

okolo vrhunca.

01.03.2016. 23:00