Ranjenik

Žrtva radi žrtve zaista je nešto potpuno besmisleno. U toj besmislici možda mnogi i požive neko vrijeme, ali puno više nas misli da ljudi, kršćani, vjernici, mučenici i slični žive upravo tu besmislicu. Otajstveni je to život za malovjerne kada promotre neke kršćane. Imaju za njih svoj potajni izraz, misle da su mazohisti. I, naravno, jesu naizgled takvi, ali to se otajstvo ne da vidjeti drugačije nego unutarnjim, vjerskim pogledom.

Mnogi mi mislimo da je za žrtvu potrebna hrabrost, a mnogi ne znamo uopće neki normalan razlog zbog kojega se netko prepušta žrtvovanju, naročito kada je žrtvovanje socijalno očigledno, tjelesno, fizički u prostoru i određenom času kao što je uskakanje u vatru da bi se spasilo jedno živo biće iako je jasno da je to nemoguće ili kao što je ranjavanje samoga sebe. Tko pokuša samoranjavanjem dokučiti neku višu tajnu, taj je lud ili pubertetlija u prvoj etapi odruštvljavanja. Ili možda u visokom stadiju nevjere.

Ako neki ljudi stradavaju u borbama, to nam nije čudno jer oni to ne čine namjerno.

I to je sve što bi se moglo reći o žrtvovanju.

Žrtva poradi Boga nije dokazivanje odanosti Bogu, svetosti i nadnaravne ljubavi. Boga se ne može dokazati. Boga nije dopustivo dokazivati i ne bi se smjelo Ga dokazati nikada, niti žrtvama. Kad bi se moglo dokazati na neki svjetovan način Božju opstojnost, to ne bi bilo istinito.

Neki ljudi kažu da neće vjerovati dok ne vide, dok ne ugledaju, a pri tome misle na materijalne i slične dokaze koji su dostupni ljudskom razmišljanju koje je čak i u ljudskim normalnim okvirima ograničeno jer ljudi slabo razmišljaju, a oni koji nauče razmišljati, postaju oholi ili su često izraženo sebični. Takvima žrtva nekog vjernika izgleda nerealno, ali im ipak budi strahopoštovanje ako samo malo zastanu i promisle o tome.

Objašnjavati se hrabrost žrtvovanja ne mora i ne može.

Željeti biti žrtvom nije normalno.

Ljudska žrtva je poruka Boga za čovječanstvo, znak i volja Božja. Kada netko naiđe na žrtvu nekog čovjeka, to je Božji znak i pitanje za onoga tko tu žrtvu vidi, a nije ovdje zato da bi ljudi komentirali među sobom onoga koji postade žrtvom. Naiđeš li na čovjeka koji je podnio žrtve, zastani i promisli što ti to znači u tvome životu.

Uzalud je žrtvom doputovati u puku iscrpljenost.

Žrtvovati znači hvaliti sveto više biće.

U vjerskom smislu žrtva je samo posljedica ili, bolje rečeno, jedna od mnoštva nuspojava.

Tko hvali, štuje i slavi Boga nadnaravnoga, predaje nešto značajno svoje ili što više od sebe. Na sve moguće i nezamislive načine. Bog je taj koji upisuje rane svojemu hvalitelju, a da on o tome ne zna puno. No, zato po tim ranama o Bogu uči čovječanstvo; vjernik na svoj način proživljava rane dublje ili slabije, a nevjernik se samo divi onome na čemu nema ništa vrijedno pažnje ili divljenja.

Budući da je Bog prvenstveno Duh, nedokučiv u fizičkom i materijalnom smislu iako sve stvara i svime upravlja, najdraža Mu je duhovna pohvala, hvala i slava. Iz toga ponekad iziđu vrijedna i dobra djela, ponekad se ne vidi ništa, a ponekad čovjek postane nekim oblikom vidljive žrtve, postaje manje ili više ranjenik. Taj ranjenik namijenjen je materijalistima, žive i vidljive rane na ljudskom tijelu nisu u prvom redu namijenjene religioznom štovanju nego ateistima jer iza njih stoji uobičajeno i veće duhovno vjersko predavanje čovjeka Bogu koje prethodi vidljivome.

No, da bi čovjek koji želi biti nešto posebno došao do žrtveničkog stanja koje će okolina primijetiti mora se kao prvo odreći te iste okoline i ona mu više ne smije biti prioritetna i važan životni interes za samodokazivanje. Kada staviš Boga kojega poznaješ na prvo mjesto u svom životu, čovječanstvo može postati manje poznato, a ti manje slavan kao žrtva. Iako možda tako izgledaš ljudima, nisi ranjenik u duhu.

No, da bi ti Gospodin postao prvi u životu, prvo Ga je nužno malo upoznati i spoznavati u vjeri. Poznavati Ga bolje nego što poznaješ sebe i svoje težnje. Živjeti vjerskim i molitvenim životom.

Tada si sretnik. Tada si blažen i svet i ako imaš i neke muke, one su slatke i dobrodošle. Bog je taj koji određuje koliko će okolina vidjeti tvoje blaženstvo, a koliko tvoje rane.