Mozak kao instrument
Amigdala ili corpus amygdaloideum (od grčke riječi αμυγδαλή, amygdalē, badem) u anatomiji je naziv za velik sklop jezgara smješten u dorzomedijalnom dijelu vrha sljepoočnog režnja i predstavlja glavni bazalni ganglij limbičkog sustava. Amigdala je struktura u kojoj dolazi do integracije specifičnih osjetnih informacija kojima se daje adekvatna emocionalna važnost i kontekst, a električna stimulacija rezultira doživljajima pozitivnih ili negativnih emocija, ovisno o tome koje jezgre su podražene.
Tri velika snopa aksona povezuju amigdalu s ostalim moždanim područjima. To su stria olfactoria lateralis, stria terminalis i ventralni amigdalofugalni put. Stria olfactoria lateralis dio je njušnog sustava, a upravo zato što osjet mirisa ide pravo u limbički sustav jednostavno je shvatiti zašto on ima tako snažan učinak na osjećaje. Eferentni aksoni iz amigdale odlaze u brojna moždana područja: septalno-preoptičko područje i hipotalamus, brojna područja moždanog debla i moždane kore te u corpus striatu. Aferentna vlakna uglavnom dolaze iz onih područja u koja se eferentna projiciraju i upravo zbog svoje dvosmjerne povezanosti s limbičkim, paralimbičkim, unimodalnim i heteromodalnim poljima moždane kore te ranije navedenim dijelovima, amigdala sudjeluje u regulaciji nagona, afektivnih i motivacijskih stanja, autonomnih i endokrinih funkcija.
Podsvijest
Intuicija (lat. intuitio gledanje, zrenje) uvid neposredno, izravno shvaćanje, spoznavanje; sposobnost da neposredno zahvatimo i jednim aktom uvidimo cjelinu i njezine dijelove, da bez diskurzivnog mišljenja izravno spoznamo i dokučimo bit nekog predmeta.
Intuitivna je spoznaja načelno suprotna pojmovnom, razumskom razmatranju ili intelektualnoj refleksiji, ali se ne isključuju granični dodiri obiju, često uzajamno isprepletenih sfera (Arhimedova heureka). Platon, Descartes Locke, Fichte, Schelling, Schopenhauer, Bergson i mnogi drugi filozofi shvaćali su i tumačili intuiciju vrlo različito pa je stoga taj pojam upovijesti filozofije često mnogoznačan i neodređen. Značenje je inuticije osobito veliko u mističkim i idealističkim filozofijama i životnim filozofijama. U estetici osobito kod Benedetta Crocea pod intuicijom se često razumijeva specifičan način umjetničkog sagledanja stvarnosti iz kojega nastaje umjetničko djelo. Po Croceu logičko, pojmovno, ne može bez intuitivnog, a intuitivno, estetsko može postojati bez logičkog, znanstvenog. Husserl ističe da osim empirijske intuicije kojom spoznajemo pojedinačne predmete, postoji i eideteska intuicija, kojom se sagledavaju čiste biti.
Intuicija je česta tema istraživanja i u psihologiji. Intuicijom se može zvati ili se često povezuju pojmovi kao što su šesto čulo, unutarnji glas, izvanosjetilna percepcija, podsvijest, nesvjesni um.
Carl Gustav Jung, švicarski psiholog, smatra da je intuicija jedna od četiri psihičke funkcije, smatra ju iracionalnom i predstavlja instinkivno shvaćanje. Psiholog Gary Klein tvrdi da 90% kritičnih odluka donosimo na temelju intuicije. U psihologiji se također smatra da intuicija uključuje mogućnost prema kojoj se može saznati valjano riješenje za probleme i odluke.
Tamjan se u mediteranskom i orijentalnom svijetu koristio radi uklanjanja neugodnih mirisa u prostorijama, ali i u počast osobama ili božanstvima. To je bio razlog zbog kojeg su kršćani u početku zazirali od ovakve prakse, premda je ona kao oblik bogoštovlja opisana i propisana još u knjizi Izlaska (30, 34-37).
Običaj kađenja prodro je u život Crkve najprije na Istoku, u početku u počast caru, a kasnije i u liturgiji, u kojoj ona po nekim mišljenjima simbolizira molitve koje se uzdižu Nebu. Stoga je tamjan amblem svećeništva, pa u Poklonstvu (Matej 2, 11) jedan od maga njime dariva novorođenog Isusa. Na Zapadu se kađenje u liturgiji kao opća praksa uvodi tek u 7. st., a procvat doživljava tek od 14. st. dalje.
Duhovnost je stanje svijesti u kojem se čovjek predaje razvoju vlastitog duha, kroz vjersku posvećenost Bogu. Sama riječ ima korijen u latinskom, spiritus, udah, disanje, duh.[1] Pojam duhovnosti usko se vezuje uz religiju, no on može označavati i duševno stanje u kojemu čovjek svoju pozornost okreće prema onome što se ne nalazi u njegovoj neposrednoj okolini. Primjerice, proučavanje povijesti ili pisanje poezije, su neki od nevjerskih oblika duhovnosti.
Biti duhovna osoba znači stavljati vječno, metafizičko, i nematerijalno ispred prolaznog, svjetovnog i tvarnog.
Kao zajednički nazivnik duhovnost obuhvaća sve ljudske djelatnosti koje su usmjerene prema nematerijalnom duhovnom području (najčešće vjerske naravi), premda može obuhvaćati iumjetničko stvaralačko djelovanje.
Elemenat duhovnog/spiritualnog, kao osnovni element svojevrsnih filozofskoh nazora, izvor i prapočelo sviju stvari nalazi u transcedentnom, vrhunaravnom. Najviše je prisutan u filozofskom pravcu idealizma, te srodnim duhovnim pokretima koji nadnaravnu stvarnost uzimaju kao svoju glavnu ishodišnu točku.
Svijest
Kontemplacija (lat. contemplatio, contemplari: motriti, promatrati, kon- + templum: hram) u prvom redu znači razmišljanje, promatranje, razmatranje, duboko poniranje mislima u nešto (meditacija), odnosno doživljaj Boga u svetome, prilagođenom okružju.
Obrazovanje kao pojam ima višestruko značenje. Pod obrazovanjem se podrazumijeva ustanova, proces, sadržaj i rezultat organiziranog i/ili slučajnog učenja u funkciji razvoja različitih kognitivnih sposobnosti, kao i stjecanja raznovrsnih znanja, vještina, umijeća i navika kao primjerice čitanje, pisanje, računanje ili opće znanje o fizičkom, društvenom i gospodarstvenom okruženju.Obrazovanje ljudi obično se dijeli na formalno – u školama, i neformalno – izvan škole.
"Svaki dan napravite nešto što vam je jako mrsko. Na taj način ćete se naučiti bezbolno nositi s odgovornošću." (Mark Twain)
Put prema vrhu počinje onog dana kad preuzmete potpunu odgovornost za sebe i kad prestanete tražiti isprike“ (O. J. Simpson)
.
IPAK, gore navedeni izvor priznaje da se ”predodžba o duši koja nadživljava smrt ne može lako zamijetiti u Bibliji“. Što onda Biblija zapravo uči o tome što se s dušom događa prilikom smrti?
Stanje mrtvih jasno se opisuje u Propovjedniku 9:5, 10, gdje čitamo: ”Mrtvi ne znaju ništa. (...) Nema rada ni mišljenja ni znanja ni mudrosti u grobu.“ Dakle, smrt je stanje nepostojanja. Psalmist je napisao da kad čovjek umre, ”vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove“ (Psalam 146:4).
Prema tome, mrtvi su bez svijesti, neaktivni su. Izričući presudu nad Adamom, Bog je rekao: ”Prah [si], i u prah ćeš se vratiti“ (1. Mojsijeva 3:19). Prije nego što ga je Bog stvorio od praha zemaljskoga i dao mu život, Adam nije postojao. Kad je umro, Adam se vratio u to isto stanje. Njegova je kazna bila smrt — a ne prijelaz u neko drugo područje.
Religioznost
Prva poslanica apostola Pavla Korinćanima, glava 15, redak 54
54 A kad se ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost, tada će se obistiniti riječ napisana: Pobjeda iskapi smrt.
Moral (ćudoređe, ćudorednost) u najširem je smislu oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulirajući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno. Utoliko je pojam morala blizak pojmu etosa.
Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekršena - ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline.
Na moral utječu: svijest ljudi, odgoj u obitelji, Crkva, tradicija, životno iskustvo i politika. Pravni propisi imaju svoj izvor u moralnim zakonima. Moralni zakoni i pravni propisi jaki su obrambeni mehanizam društvene zajednice, pogotovo u slučaju opasnosti.
U filozofskom značenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznačan je s praktičkom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, ćudoredan život.
Sreća, užitak i zadovoljstvo su emocionalna stanja u kojima smo zadovoljni. Definicija sreće je jedan od najvećih psihologijskih problema. Predložene definicije uključuju slobodu, sigurnost, položaj u društvu, materijalna dobra, unutarnji mir i tako dalje. Moguća definicija mogla bi biti da je sreća stanje u kojem ljudi ponašanjem dolaze do suprotstavljanja vanjskim silama koje bi inače dovele do nesreće (tuge). Druga definicija govori da je sreća trajno, pozitivno emocionalno stanje koje uključuje smireno zadovoljstvo svojim životom, ali i aktivno zadovoljstvo i postignuća.
Riječ zadovoljstvo se često koristi za izražavanje lokaliziranog, tjelesnog osjećaja, dok se sreća koristi s dubljim smislom, unutrašnjim osjećajima. Sreća traje duže od brzo prolaznog zadovoljstva, te se često promatra kao neprocjenjiva. Ona može doći kao posljedica pomno planirane situacije, može biti uzrokovana dobrotom drugih, ili situacija koje se osjećaju kao pozitivne i vrijedne. Mnogo uvrježenije mišljenje za sreću je to da je uzrokovana cjelokupnim životom i svjetonazorom. Pitanje najboljeg oblika življenja je jedno od glavnih tema etike.
Riječ Boga živoga
Evanđelje po Ivanu, glava 16, redak 33
33 To vam rekoh da u meni mir imate. U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!"
Knjiga Otkrivenja, glava 22, redak 13
13 "Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!
/“Stoga, ako ono, od kojega se ništa veće ne može zamisliti, postoji samo u razumu, onda ovo isto biće, od kojega se ništa veće ne može zamisliti, jest ono od kojega se može zamisliti nešto veće. Ali to je očito nemoguće. Stoga, nema sumnje da postoji biće od kojega se ništa veće ne može zamisliti i da ono postoji i u razumu i u stvarnosti. (Sveti Anzelmo Canterburyjski)”/
Evanđelje po Ivanu, glava 3, redak 14-17
14 I kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji tako ima biti podignut Sin Čovječji
15 da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
15 da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.
16 Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
17 Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Evanđelje po Ivanu, glava 8, redak 28
28 Isus im nato reče: "Kad uzdignete Sina Čovječjega, tada ćete upoznati da Ja jesam i da sam od sebe ne činim ništa, nego da onako zborim kako me naučio Otac.
Knjiga Izlaska, glava 3, redak 14
14 "Ja sam koji jesam", reče Bog Mojsiju. Onda nastavi: "Ovako kaži Izraelcima: 'Ja jesam' posla me k vama."
Knjiga proroka Izaije, glava 25, redak 6-8
6 I Jahve nad Vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena.
7 Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše
8 i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče.
7 Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše
8 i uništit će smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti - sramotu će svog naroda na svoj zemlji skinuti: tako Jahve reče.
Knjiga proroka Ezekiela, glava 37, redak 12b-14
Ovako govori Gospodin Bog: Ja ću otvoriti vaše grobove, izvesti vas iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu. I znat ćete da sam ja Bog, kad otvorim grobove vaše i kad vas izvedem iz vaših grobova, moj narode! I duh svoj udahnut ću u vas, da oživite, i dovest ću vas u vašu zemlju, i znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim - veli Gospodin Bog.
No comments:
Post a Comment
just do it