Uzdasi za kasnije

Nebo zebe, kiša hladi do dubina

u kojima uzdah moj se ote,

uzdah olakšanja i novih svježina.

Njima milujem te, dragi moj živote.

Tek sam se otrijeznila i osvježila,

tek sam dahnula od mokra zraka,

a duša mi već se svakim darom napunila,

svjesna da je važan dio mraka.

Čekaj, nebo, čekaj u spokojstvu

ona divna obećanja što unutra leže,

u tome preminulom rastrojstvu

gdje se rađam, gdje mi zebnje bježe.

Čekaj, dušo, i doživi svaki dubok čas

u punini kojoj ne vidi se kraja,

koja donijela je bezvremeni spas,

koja je pokazala mi ukus raja

jer ja idem, tek na pragu vječnosti,

u taj prijelaz gdje me promatra blaženstvo,

iza svake sumnje i oprečnosti,

iznad svega što donosi genstvo,

sasvim nešto drugo, sasvim novo:

ispunjenje neznanih mi žeđi,

otkrivenje koje daje udisanje ovo

koje obećavali su moji pređi

da se sjetim kada dođem na taj prag

da ja ulazim u prapočetke

i u onaj isti prostor koji mi je tako drag,

koji čuva moje pretke;

da se sjetim željenoga dostojanstva

što ga može dati samo uskrsnuće,

ulazak u neznana prostranstva

koja nadilaze želje ogromne i vruće.

Neću se opraštati, ni osvrtati,

nemam više ono staro tijelo;

nikada se više ne može izvrtati

ono što se nije i što se je htjelo

jer sam daleko od svega što me sačinjavalo.

Samo želim još trenutak zastati

da ponesem sve što se je davalo

jer se moram s dragim svojim sastati.

15.10.2015. 02:42