Ravan plamen

Kad se sjetim suza krene

Zamirišu uspomene

Svake stope rodnog kraja I narodnih običaja

Prepoznah ljepotu tvoju

Što probudi ljubav moju

Kad sam s tobom srce moje

Kuca jače, veliko je

O Zagoro, lijepa li si

Slavonijo, zlatna ti si

Herceg-Bosno, srce ponosno

Dalmacijo, more moje

Jedna duša a nas dvoje

Pozdrav Liko,

Velebita diko

Kad Neretva moru krene

Ti se tada sjeti mene

Mojoj pjesmi budi tema

Za sve one kojih nema

Ajde, Istro i Zagorje

Podignimo sve tri boje

Zagrlimo se pred svima

Neka vide da nas ima

Lijepa li si

Ravan plamen

Svijeća tvoja ravno plamti

kao vječni, stalni znak

svakoga tko tebe pamti,

ovaj domovinski zrak.

To je sve što posjedujem,

jedino što treba

da ti Krista nasljedujem

odavde do neba.

Zavidni su bili mnogi,

a danas ih ima više.

Kažu ljudi i da su na drogi,

da ih nose blatne kiše.

Ne daj sebe, Domovino moja,

nikada se nisi dala.

Ti si dar bez rednog broja,

oduvijek si za to znala.

Nisam dostojna, ni prava

pjevati ti ode silne.

Nisi samo more, šuma, trava,

ni slavuja pjesme umilne.

Imaš i visine, i strmine,

ponore što lede krv u veni

kao nevidljive mine,

kao neprijatelji u sjeni.

Vječna si i zauvijek si živa,

imaš mjesta i kod Boga

koji za te tjesnacima pliva

radi postojanja tvoga.

Imaš slavne vitezove

i najljepše bitke

radi sve ljepote ove

i pameti britke.

Imaš mnoge sjajne žene,

čeljad koja za te diše.

Nosiš lance produžene

koji padaju sve tiše.

Razvila si svoja krila

da pohrliš, da poletiš

bolje nego vila,

da se sva posvetiš.

07.06.2023. 01:35