Sa mnom nemaš straha,
neka srce ti ne dvoji
da si zrno pepela i praha
kojime se zemlja poji.
Od tebe ne ostaje ni traga,
nit' od mene znaka ima;
nismo bića mila, draga,
uistinu, nitko nas ne prima.
Umiliti se nismo htjeli
društvu, svijetu i konvencijama;
Boga molit' nismo smjeli
jer On svaku dušu slama
koja za slobodom teži.
Ne možeš u svijetu biti
onaj koji boluje i leži,
koji grijehe ne zna kriti.
Mi smo Božji siromasi,
pokvareni genetski u srži;
Bog nas ničim ne ukrasi,
Bog nas radi svijeta drži
tu, na ovom beskraju od leda.
Ružni smo i stari, zli,
nitko nas ne čuje i ne gleda,
od nas okreću se svi.
Svatko od nas jedinka je sama,
tu smo bez milostinje i dara,
oko nas se širi samo tama
koju nitko nikad ne raspara.
Ni u smrti se ne nadamo,
ni životu svome ne znamo si cijenu.
Duboko, još dublje padamo
il' u ponor, il' na stijenu.
Mi smo zemlji crna rupa
i sramota ljudskom rodu,
naša koža nije skupa
pa nas bacaju u vodu.
Mi smo djeca odbačena
za slobodu lažnu
i tanka smo, siva sjena
koja nema želju snažnu
opstati i preživljavati.
Ne znamo se rasplakati,
ne znamo ni davati,
niti zlata nakapati.
Jao zemlji koja rađa, plodi,
koja nas je svijetu dala.
Bože blagi koji nas porodi,
za slobodu Tebi hvala.
15. lipnja 2018. 02:20
No comments:
Post a Comment
just do it