Friday, June 15, 2018

Pismo iz tame


Sa mnom nemaš straha,
neka srce ti ne dvoji
da si zrno pepela i praha
kojime se zemlja poji.

Od tebe ne ostaje ni traga,
nit' od mene znaka ima;
nismo bića mila, draga,
uistinu, nitko nas ne prima.

Umiliti se nismo htjeli
društvu, svijetu i konvencijama;
Boga molit' nismo smjeli
jer On svaku dušu slama

koja za slobodom teži.
Ne možeš u svijetu biti
onaj koji boluje i leži,
koji grijehe ne zna kriti.

Mi smo Božji siromasi,
pokvareni genetski u srži;
Bog nas ničim ne ukrasi,
Bog nas radi svijeta drži

tu, na ovom beskraju od leda.
Ružni smo i stari, zli,
nitko nas ne čuje i ne gleda,
od nas okreću se svi.

Svatko od nas jedinka je sama,
tu smo bez milostinje i dara,
oko nas se širi samo tama
koju nitko nikad ne raspara.

Ni u smrti se ne nadamo,
ni životu svome ne znamo si cijenu.
Duboko, još dublje padamo
il' u ponor, il' na stijenu.

Mi smo zemlji crna rupa
i sramota ljudskom rodu,
naša koža nije skupa
pa nas bacaju u vodu.

Mi smo djeca odbačena
za slobodu lažnu
i tanka smo, siva sjena
koja nema želju snažnu

opstati i preživljavati.
Ne znamo se rasplakati,
ne znamo ni davati,
niti zlata nakapati.

Jao zemlji koja rađa, plodi,
koja nas je svijetu dala.
Bože blagi koji nas porodi,
za slobodu Tebi hvala.
‎15. ‎lipnja ‎2018. 02:20

No comments:

Post a Comment

just do it

Popular posts