Iz pepela

U žaru i pepelu
tiho odmaram, 
noć je hladna;
u plamenu bijelu
možda stvaram,
snaga mi jadna.

Glazba mi svira
iz prošlosti nedavne,
ona je zaista dobra
sred noći i mira;
ima stihove neravne,
pjevačica - kobra

nježnih glasnica,
jakih k'o san.
Vladarica,
ozbiljna vlasnica
kao tek svanuli dan,
Avatarica.

Ne znam joj tekstove,
ne znam ni rime,
ni slaganje nota,
ali mi ranjava snove,
zna moje ime,
vjeđe od pota,

kad sam se rodila
i kako ću mrijeti.
Noćas je šalje moj Bog
zbog izvjesnog dodira
što mu je vrijeti
sred žara i pepela tog

samo stoga što je iz doba
kada sam treptala za te,
kada sam spavala budna,
vjerna do groba;
da moje brige skrate,
njene su riječi iskra čudna.

I nema veze nikakve ine
s onim o čemu smo sanjali
i s onim što smo mi bili.
Sada to me ne brine,
znam da smo se Bogu klanjali,
postali vedri i čili.

Znam samo da o ljubavi sriče
i tepa neke neznane stvari,
da traži uporno, s puno žara.
Uvijek je tužna na kraju priče
dok meni Bog tebe podari,
u meni Bog za tebe stvara.
‎24. ‎lipnja ‎2018. 23:48:50