Ona ne spava

Stare pjesme, stara zemlja, prastara.
Ne možeš joj na kraj stati,
toliko je preboljela žmara i toliko gara
da joj nitko nikad ne uzvrati.

Nit' u pjesmi, nit' u palim zorama i sanjama,
nit' u prevelikoj tugi koja neće van,
ne, nikad neće van; ona se divi svojim ranama,
zvijezde joj kapa, a Križ joj stan.

Prokleta pratnja, izdajničke parade
doručkuje gotovo svakoga dana
od kada zna za svitanja, zore mlade;
ona nit' ne zna što je hrana slana

jer bljutave zalogaje uzima redom.
Vladati ne zna, vladati nikada neće,
osvajati, grabiti, pravit' se medom;
ona je gorka i uvijek se kreće,

ne spava, ne spava nikada kao janje
jer mori je glad, i bol što ne zna stati
ako prije ne vidi ono svjetlo veliko, danje
od kojega mora si nektara ubrati

za nove bitke i nova sranja, ratove, izdaje.
A što misliš kako je izdržala do sad?
Što je još uvijek drži tu gdje nitko ne haje?
I što će joj pamet soliti netko mlad,

netko bogat i moćan poput velike sile
tko nema dostojanstva pa grabi,
tko takve gorčine okusio nije, i mile,
slatke frazetine povazdan rabi?

Ona zna koliko vrijedi, i duh je njen
poput zemalja kojima plovi i prođe.
Vječna je Nebu dok zemlji je sjen,
silueta koja se traži i uzalud glođe

jer ne možeš je dodirnuti, niti uhvatiti,
njeni su stanovi duhovni svuda naokolo.
I što ako je satreš, hoćeš li tada shvatiti
da ti je srce crno, lakomo, oholo

pa neprekidno samo od smrti se krije?
Ona? Ona ne umire jer pamti sve,
krštenje vatrom i željom, srcem što bije,
oduševljena još prije ove parade zle

i ne može umrijeti, istinita, časna,
makar je samo jedinka, posljednja.
A kada izgine sva ova vojska rasna,
naći će nju, živu jer ona je samo jedna.
‎18. ‎lipnja ‎2018. 19:20:15