Da se sjećam tebe, da se tebe sjetim,
potrebne su vlati zarobljene duše,
potrebno je sinja mora da preletim
u svom dahu što ga uspomene guše.
Da primaknem zjene i da prignem uho
sasvim blizu tvojih darovitih ruku,
potrebno je bijelo i svečano ruho
u kojemu mogu promatrati Muku.
Da te vidim i da čujem u mom hramu
svu toplu blizinu, nježnost šapta sveta,
potrebno je klecalo što brodi kroz tamu,
moram se prisjetiti svih jeseni, svih ljeta.
Moram kroz sva ona vrata proći
što sam ih zalupila u strastima gorkim,
moram uvijek iznova i tamo doći
gdje su ostala pritvorena suzama mi nevoljkim.
Moram priznati, kao da sam kradljivica
što na strašnom sudu olakšanje čeka,
da sam nepopravljiva i svadljivica,
ali da me spašava i nosi neka slana rijeka.
Ona buči, ona huči kao kakav oceanski val,
ima tomu sitnih pet godina dana,
što prijestupnih, što redovnih kao miran žal;
niti jednom nisam zamijenila strana,
uvijek bijah, kao na početku
kad sam prve stihove napisala,
željna reći nešto u svakome retku,
a nikada nisam kao pjesnikinja uzdisala.
Još uvijek te dozivam u jutrima krajnjim,
poezija sviće kao da se nova ljubav rađa,
svakim danom dolazi mi putevima tajnim;
to je kao neka opravdana krađa
jer ne mogu šutjeti od silnih melodija
koje komponiraju mi vjetrovi sa sjevera;
oni donose mi miomirise mirodija
kakvih ova rijeka nema, niti nevjera.
subota, 28. listopada 2017. 20:01:07
No comments:
Post a Comment
just do it