Nebeska vatra

Sad bi bilo besmisleno ostati u bluesu,
možda zadnji stih mi nije onaj pravi,
možda zadnje riječi ne traže ni suzu,
niti traže da se pjesnik njome slavi.

Svaki put kad umrem, još više se rodim;
samo da mi nije onaj blijedi sjaj
koji ostaje na svijetu što ga stihom vodim
kada jednom stigne i konačni kraj;

samo da mi stane ona poruka za svjetlost
kojoj ne znam izraza, ni riječi,
koju neprekidno guram kao nepotpuni most
i koja me uvijek iznova izliječi;

da bar netko opet začuje te zvuke
vječnosti što gori kao požar usred grada.
Ne može se ne primijetiti te ruke
koje izviru iz plamena koji s neba pada.

Da bar mogu znati kada dolazi taj čas,
da bar znam koliko imam vremena
sastaviti u srcu tonove i pustiti glas
koji ostavit će traga zemlji bez sjemena.

Ovako, bez najave, moram čuvati se bluesa
jer ja želim reći da je tuga lijepa,
al' da još je ljepše vidjet' radosnica suza
kad progleda duša koja živjela je slijepa.

Najljepše je ipak onoj duši koja gleda
patnju svijeta, pakao promatra
pa joj iznenada, kao pčeli usred meda,
stigne svjetlo sunca i nebeska vatra.
‎petak, ‎6. ‎listopada ‎2017. 05:47:38