Ožiljci

Sanjala sam da ću se izgubiti u lišću,
da me neće ništa buditi i smesti,
da ću stati gdje i sjene Boga išću,
da ću kao vjetar strasni na prijestolje sjesti,

na taj tron od mahovine i od bršlja zlatna
što se zarumenio podno neba boje olova.
Oko mene cigla, granje i fauna blatna,
a u nosnicama savršeni mir od borova.

Ipak zjene progledaše, nađoh se u paklu
gdje mi sjećanje na grijehe osta,
gdje sam vidjela se poput odraza u staklu,
gdje me dočekaše kao draga gosta,

čak me obuzeo osjećaj miline
od simpatije i naklonosti bića;
samo dah od borove  mirine
bijaše mi nagovještaj slatka pića

u nektaru gorkom ovih uspomena.
Ipak, rajske predjele sam gledala,
mada nisam bila raj u zemlji sjena
kad sam pogreške poredala.

Bijahu to ožiljci na koži mekoj
kroz koju sam prodisala zagađeni zrak,
smrad u svijetu na tratini nekoj
gdje je svjetlo prodiralo kroza opći mrak.

Tada rekoše mi anđeli s visina
da su ožiljci mi bore, crte što ih gradi lice
koje želio je Svevišnji u svijetu tmina
da me rodi kao svoju, kao vapaj anđelice.
‎subota, ‎21. ‎listopada ‎2017. 04:05:28