Ne želim sanjati

Dopusti mi opjevati tugu, žal,
dopusti mi dobro pjevati u nesreći,
čak i ako prekrije me kal,
čak i kad ne želim tu kaljužu prijeći.

Dopusti mi talente i dare
ostvarivati u bilo kojim uvjetima
jer je poriv moj iscrtati šare
ovog nemirnog života u vjetrima,

ja ne želim sanjati, makar sanjam;
ja ne želim bolima si onečistiti
poeziju u kojoj najbolje se klanjam
i ne želim nadahnuća silna slistiti

samo zato jer je život neprikladan,
jer umiru ljudi, zajedno s vijestima,
i teror se novi rađa iz dana u dan,
i duša boli na raznim mjestima

dok iz mene izlaze nespretni pokušaji
pa se čini da ja nisam poetesa
nego sklepavam si rimu gdje se sve to taji
i gdje ne znaš koliko je u tom stresa.

Zar mi nismo duše rođene za pjev
i za iskrenje slobode u toj tami,
zar smo manje ljudi kada dođe gnjev,
zar smo tako rijetka vrsta, zar smo sami?

I što više pjevam, teže mi je gledati
strašne scene od kojih mi se mrači,
teže mi je čuti psovke, a stihove redati;
ta me kaljuža sve jače tlači.

Oprosti mi što želim ostati u kalu,
to je poziv jauka i nadanja,
to je izazov za moju skromnost malu,
to je uspon čovjeka u padanju.
‎srijeda, ‎11. ‎listopada ‎2017. 05:39:01