Bablja noć

Okna moja mute se od kiše
koja lijeva brazdama od stakla,
u daljini vidim mjesec što se njiše
i treperi kao da mu staza se pomakla

jer se budim kada ide se na počinak,
kad mi zore sviću na početku noći.
Očekivala sam sunce kao duše znak,
namjeravala sam u pobjede poći.

Neobično djeluje na mene
tanak srpac u toj magli listopada,
bliješti baš u moje zjene
kao da na život ovaj inje pada.

Tama noćna kao da će zamijeniti zoru,
sada stiže vrijeme kontemplacije 
koja će mi otkloniti svaku moru;
uvijek ima razlog za nove vibracije.

Nije baš romantično se buditi pod injem,
ali mjesec za sad još ne prži kao dan;
možda sanjat ćemo uskoro i doba djetinje,
sklanjati se svjetlu i tražiti san.

Morala bih smoći još to malo hrabrosti
šetati po ulicama jesenskih mogućnosti,
izići iz hladne sobe kao prosjak prosti,
naći se u svježoj noći beskućnosti

jer me srpac vuče provjeriti stanje grada.
Lijeno prozore otvaram, ali svijet se krije;
ljudi moji, pa to stvarno vani mračno inje pada
na zlokobnu tišinu koja snažno brije

poput bure što bi raščistila pute,
ali južinavo vrijeme bablje ljeto sad mi daruje.
Eto, to je, bablja noć raširila je skute,
naokolo tlači smog i zatopljenje caruje.

Niti kiša više nije što bi morala biti,
niti kosti stenju, nit' ima migrene.
Poremećaj neki kao da mi ne da sniti,
kao da već noćas život izlazi iz mene.
‎četvrtak, ‎12. ‎listopada ‎2017. 01:10:20