Prokušanim snovima ostajem bez nade,
samo realno je sagledavanje baš pravo
dok od nadanja se uvijek puno krade,
uvijek na toj zemlji duša vidi nebo plavo.
Realno je priznati mu svemirsku crninu
pa se spreman gledati s tim faktom.
Tada tek se bolje vidi kroz mrklinu,
s onom pravom nadom može vezati se paktom.
Sve je crno jer je bijelo predodređeno
samo za te bistre poglede i htijenja
kojima je srce na tom svijetu omeđeno,
kojima je potrebno još povjerenja.
Kada znaš da putuješ dolinom suza,
tek te tada može vjera nositi,
ona rađa pravu nadu, slobodnu od uza
koju snovi ne mogu pokositi.
Nada se ne polaže u sve zemaljsko.
Ako takav ti još uvijek nešto sanjaš,
stići ćeš u nerealno more zmajsko
jer se uporno od vječnosti sklanjaš.
U tom oceanu sigurno ćeš potonuti
jer se pitaš odakle je zlo na svijetu.
Varljiva će tvoja nada brzo klonuti,
vidjet nećeš niti bumbara u letu.
Samo strašna mora ti je oslonac
nadati se jednom kraju tvojih muka.
Teške more tek su nadi otponac
dok sanjarenje je na tom svijetu bruka.
Zato mi ne govori o nadanjima i divoti
jer od nas tu nitko ne zna što ga čeka
i kakva su zabluda sanjani životi,
i koliko je lijepa samo vječna rijeka.
I od svih je prava nada jača tih strahota
jer su one nebu sitne kao zrnce prašine.
Najstrašnija izgleda nada vječnoga života
jer je veća nego svemir kad mu sunce sine.
24.09.2016. 16:10
No comments:
Post a Comment
just do it