Iluzija je da će moja ljubav što promijeniti
jer tu nema o meni ni govora.
Moj će život nova nepravda zasjeniti,
moj će glas utihnuti kao lanjska mora.
Nije da ja protestiram nego umorna sam, svijete,
od preteške sporosti koja nema rezultata:
dok se naprijed zakorači, duge godine prolete,
a već inje mi se za bistre poglede hvata.
Teško kroči moja zemlja koracima bijega
od stogodišnjega ropstva i blokade,
jedva diše, ne zna boje svoga stijega,
sama sebi nije prijatelj dok drugi grade.
Predaje se živom blatu što je dugo guta,
nema uzora, nema moći, niti volje;
sasvim sama, neshvaćena po divljini luta,
ne zna kako će joj možda jednom biti bolje.
Nitko drugi ne može se na to mjesto postaviti,
samo ovaj narod tako stenje, u tišini grca
i samo Boga će svoga rado uvijek pozdraviti,
jer sam Bog zna vječnu tajnu pravedna mu srca.
Ruka moja traži jednu čvrstu slamku spasa,
molitva na usnama već kao da bi izdisati.
Tko će prvi reći, tko će čuti od mojega glasa,
tko će ovu povijest konačno ispisati,
tko će pokrenuti jedra pripravljena, čista
vjetrovima što se sa svih strana tuku?
Bezgrešna mi majka kao zvijezda blista,
ona nosit će me, prihvatiti ispruženu ruku.
11.09.2016. 01:01
No comments:
Post a Comment
just do it