Prašnjava srca još od prošla ljeta
sanjam budna, očekujući kiše
da isperu s mene obećanja sveta
kako iz njih nastalo bi nešto više,
više od svih nastojanja ili truda.
Iscrpljena spadam s nogu od vrućina,
čekam uslišanja kao valovlje spruda
koje mi donosi zrnca pijeska iz dubina.
Znam da bure slatke dolaze polako,
da mi nose kapljice svježine;
oduvijek je sa mnom bilo tako,
uvijek jesen oslobađa me težine
kojom ljetno sunce staru kožu prži.
Uspomene češće padaju na tjeme,
sve ih više ima što ih kičma drži,
sve je lakše zbaciti to breme,
pustiti ga vjetrovima da ga nose.
Ne čudim se kada ovaj svijet izgori,
kada sve probleme oluje pokose,
kada Bog i sa mnom progovori,
kada daruje mi ispunjenje obećanja.
Lijepo li je biti siromahom,
primati na ruke izobilje uslišanja,
prodisati samo jednim dahom.
Neću reći da sam sitan prah,
sjetit ću se svojih uspjeha i dara,
one moći kojom izbjegavam krah,
one sile koja neumitno stvara.
Vjerujem si jer mi Nebo daruje poslanje
i vjerujem Bogu koji vjeruje mi spretnosti;
život nije odmor nego putovanje,
moj je život ime moje vječnosti.
16.09.2016. 04:31
No comments:
Post a Comment
just do it