Beznadežan slučaj

Tama pada, satkana od izdisaja

poput zrele životne mudrosti,

njene kapi plod su otkrivenih utaja,

svježina joj prodire do kosti.

Zastori u gradu tek se sada podižu,

pučje traži svoje noćne predstave,

a maske se jedna za drugom nižu

kao prekrivači svakodnevne strave.

Spalit ćemo vještice, okruniti kralje,

sanjat ćemo malo dječjeg smijeha

pred kojim se skrivamo u bijele halje,

istraživati ponore grijeha.

Tama pada, gubi se i poslovična krutost,

ne vidi se ništa osim želja i kraja dana;

čeznemo produljiti ga, ali ostaje tupost,

ne može se razbuditi kasna duša pospana.

Punih trbuha, pićem omamljena uma

krećemo se lako prema taksijima,

ne gledamo znakove kraj druma

jer već drijemamo od noćnog dima.

Sutradan je nedjelja, neradna i troma,

opet ćemo ručati uz dječji plač

što se vikendima uvijek ori usred doma,

poslužit ćemo samo mamurluk i drač.

Začaranim krugom krećemo se opet isti,

nikad se ne mijenjamo, gomilamo ljeta,

ali nikada ne sustajemo na toj pisti

koja nikamo ne vodi, koja nema uzleta.

Tama pada, nije drugačija u vremenu

jer me goni istom onom putanjom

na koju sam stala u jednom trenu,

koja me je povukla da padam s njom.

Tama pada, ali ljubav će me spasiti,

kao nježna ruka dići će me netko,

neka slatka će se riječ u meni oglasiti

makar to se svakome događa rijetko;

tim više moram se pripremiti

jer uskoro će stići sunce, a tama pada.

Moram putanju prizemljiti

da ju dobro čujem, da izraste nada.

20.09.2016.  22:37